AUSTRIJSKA PULA

Autorica: Samanta Jadreško 

Za danas smo pripremili „biciklistički“ dan, u sklopu kojeg Pulu istražujemo kao nekadašnju glavnu austrougarsku ratnu luku. Sve što je potrebno za ovaj izlet su bicikla i košara sa namirnicama, možda i mali kišobran radi ugođaja i svakako, knjiga i slike koje će nam pomoći.

Prije puta, valja nešto reći o tim prelijepim vremenima za Pulu. Od izbora Pule za glavnu luku carsko-kraljevske mornarice, Pula je imala nagli porast stanovništva. Najveći broj pridošlica naselio se u krugu staroga grada. Nove pulske gradske četvrti nastale su radi izgradnje Arsenala i povećanja stanovništva, radne snage. Najprije su se počela razvijati naselja u blizini zidina Arsenala, četvrt Sv. Polikarpa i Monte Zaro. Četvrti Sv. Polikarp i Zaro bile su odijeljene od stare gradske jezgre zidovima Arsenala i današnjim Bulevarom. Carl Moering  austrougarski vojskovođa, odlučio je razvitak grada usmjeriti na Monte Paradiso, Verudu i Stoju. U razdoblju od 1881. – 1900. broj stanovnika se udvostručio, sa 17.777 na 36.227. , a udvostručio se i broj kuća, s 1244 na 2425.  Dolaskom cara Franje Josipa I. u Pulu 17. svibnja 1850., utvrđen je novi plan te se gradnja Arsenala počinje odvijati u Puli. Smatra se da je tu odluku donio na prijedlog viceadmirala, Danca Hansa Bircha Dahlerupa, pomorskog vojnog stratega i organizatora. 

Drugo proširenje grada zbilo se od 1875. do 1918. godine dolaskom na vlast Ludovica Rizzija sina Nicolòe Rizzija. Razvoj grada bio je usmjeren na izgradnju vodovoda, kanalizacije, popločenja ulica, izgradnju nove ribarnice i natkrivenu stočnu tržnicu. Grad dobiva državnu i stručnu pučku školu, rješava se pitanje vode izgradnjom novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli koji je imao vodospremu na Monte Ghiru. Bogati građani sele u vile, a velike i atraktivne vile nicale su na Verudi, Valkanama i Stoji. Arsenalski radnici su svoje skromne kuće gradili u nizu, u četvrtima danas poznatih naziva Šijana, Monvidal, Kaštanjer i Gregovica. Probijanjem novih ulica izgrađeni su stanovi za bogatu klijentelu s pogledom ma luku. Grad je vrvio životom, Pula je brojala deset hotela, tri kavane, nekoliko pansiona, gostionica i restorana za sve stanovnike. Gradonačelnik Rizzi  dao je izgraditi još i Zanatsku školu, Ženski licej te Narodnu školu u Šijani. 

Poslužit ćemo se starom tramvajskom kartom Pule. Polazak s Verude ispred obnovljene vile Emma ( 1898. g.), nekad u vlasništvu kontraadmirala A. von Bertholda i supruge Emme. Prolazeći ulicom pored ville zamišljati ću kako von Berthold zviždi u svoju zviždaljku kao najavu za svoj dolazak, odnosno znak kuharu da stavi rižu u juhu. 

Zadržati ćemo se na području Verude kako bi obišli neke vila u ovoj četvrti. Inače, na području Verude ima 29 vila i kuća.  Casa Trapp čiji je vlasnik bila obitelj Georga Rittera von Trappa, austrougarskog podmorničara. Vilu okružuje veliki park, smatran hortikulturalnim remekdjelom isplaniranim do najmanjeg detalja. Nakon raspada Austro-Ugarske s obitelji seli u Salzburg gdje je osnovao pjevačku skupinu poznatiju kao Trapp Familie. Film „Moje pjesme, moji snovi“ sigurno je svima jako poznat.

Vila Keil, poznata rezidencija pod brdom „Monte Rizzi“ u vlasništvu admirala F. Rittera von Keila. Vila kapetana Maximiliana Bissingena von Nippenburga nedaleko je od Horthyjeve vile. Maximilian Bissingen und Nippenburg radio je u Hidrografskom zavodu na Monte Zaru, pokopan je na Mornaričkom groblju. Godine 1947., u vilu useljava obitelj poznatog pulskog skladatelja Antonia Smareglie.  Vila Horthy bila je u vlasništvu najmlađeg kontraadmirala Miklos Nicolaus Horthy de Nagybany. Horthy je bio vlasnik i vile Mertinz koja se nalazila u četvrti Sv. Polikarpa, te stana u vili Munz. Vila Horthy jedna od najzanimljivijih vila u Puli, zbog svojeg specifičnog šiljastog krova, visoke kule, vijenca i visećih arkada nalukuje na dvorac. Vila Alfreda Pruckmullera i Carla Wullerstorfa – Urbaira, prvi vlasnik vile bio je Alfred Pruckmueller, nažalost umro je prije završetka vile. Vilu je kupio tršćanski barun Carl de Wuellerstorf-Urbair. Nakon Drugoga svjetskog rata ona je postala državno vlasništvo. Danas se u njoj nalazi Dom za djecu.  Vila Matilde, prvi vlasnici su Matilda i Franz Melischa, austrougarski časnik ratne mornarice iz Pule. Vila im osmokutnu kulu, sličnu vili Veruda, ravnatelja Zvjezdarnice Emila Herdliczke. Kasnije je u vili živjela poznata istarska obitelj Obrovac ( pok. Ivan poznati slikar) i njegova kćer Tamara Obrovac. Vila Matilda meni je osobno jako draga jer me tamo čuvala teta Ulika Obrovac. Vila Nora pripadala je dirigentu Schmidtu (Dirigent mornaričkog orkestra). Pročelje je bilo posebno ukrašeno sa kulom na jednom dijelu. Vila Mendelein izgrađena je 1903. godine.

Spuštamo se sadašnjom S krivinom prema Mornaričkom parku. Prolazeći pored Palazzina, odnosno višestambenih zgrada nekada u vlasništvu austrijskih časnika, podignutih tik do Mornaričkog parka u gradskoj četvrti sv. Polikarpa. Četvrt sv. Polikarp trebala je postati novi grad ˝Neue Pola˝ (Nova Pula). Mornarički park prvobitno nazvan park Sveti Polikarp, kasnije preimenovan u park „Maksimilijana Ferdinanda“ (brata cara Franje Josipa I.), koji je bio prvi zapovjednik austrijske ratne flote. U parku su zasađena stabla koja su donosili časnici ratne mornarice iz dalekih krajeva. Godine 1876. podignut je obelisk Ferdinandu (danas se on nalazi na Lidu- Piazza Pola). U blizini se nalazi već spomenuta vila Martinz u Horthyvu vlasništvu gdje je živio do 1905. godine. Vila je imala konjušnicu i park uređen u austrijskom stilu, s malom fontanom i malom sjenicom. 

U nastavku obilazimo današnjeg suda i kasarnu Rojc, odnosno  Mornaričkogi sudi i zatvor, Mornaričke vojarne i ostale zgrade. Zaslužan za izgradnju tih objekata bio je admiral Maximilian Daublebsky von Sterneck, vojni zapovjednik luke, a zatim zapovjednik Arsenala. Pokopan je u Puli, na Mornaričkom groblju, kasnije prebačen u kriptu Mornaričke crkve (Gospe od Mora).

Četvrt Monte Zaro izgrađena je na istoimenom brdu. Do 1853. godine ovdje se nalazila kružna utvrda Zaro s topovima, a kasnije su sagrađene dvije mornaričke barake. Utvrda Zaro srušena je radi izgradnje Hidrografskog zavoda, a u parku ispred zavoda podignut je spomenik admiralu Wilhelmu Tegetthoffu, danas se spomenik nalazi u Grazu. Hidrografski zavod osnovan je po planu viceadmirala Wilhelma von Tegetthoffakao.  Hidrografski zavod c. i kr. Ratne mornarice, bila je ustanova koja je  služla kao sabiralište za hidrografska pomagala (instrumente, pomorske karte i nautičke priručnike), sabiralište stručno-znanstvene. Sastojao se od: zvjezdarnice s astronomskim, meteorološkim, geomagnetskim i plimnim opservatorijem, spremištem nautičkih instrumenata s mehaničkom radionicom, spremištem pomorskih karata i mornaričke knjižnice. Hidrografski carski zavod (Hydrographisches Amt der k.u.k Kriegsmarine) bio je pod ravnateljstvom Emila Kneusela - Herdliczeka. Emil Herdliczek radio je s astronomom Johanom Palisom,  koji je kasnije postao astronom svjetskoga glasa i upravitelj astronomskog opservatorija u Beču. Zahvaljujući Johannu Palisi otkriveno je 28 planetoida (od kojih je jednog nazvao „Polana“ po Puli). U jednom dijelu zgrade bila je smještena prostorija namijenjena za Službu točnog vremena. Kako bi se brodski kronometri uskladili s onima u Zvjezdarnici bili su nužni vremenski signali, za koji je sve do 1875. označavao, točno u podne, pucanj iz topa s lučkog patrolnog broda. U sklopu Hidrografskog zavoda djelovala je C. i kr. mornarička knjižnica koja je bila središnja knjižnica austrougarske mornarice. Danas je ostalo sačuvano 20.000 svezaka, dok je ostalo preneseno u Beč te je knjižnica postala sastavni dio Sveučilišne knjižnice u Puli, registrirana kao spomenik kulture Republike Hrvatske. Od 1997. preseljena je u Dom hrvatskih branitelja u Puli – Marine Kasino. Danas imamo sačuvanu samo jednu kupolu Zvjezdarnice.  Na brdu su podignute i stambene vile Haus Fucks i Haus Hubschmann (Villa Toscana). Do četvrti se dolazilo iz dva smjera: uz zidine Arsenala i preko brda. Godine 1882. izgradnjom palača nastale su stube prema Zvjezdarnici, Stube Jurine i Franine.

Spuštamo se stubama Jurine i Franine prema centru grada. Prolazimo pored Ciscutijevog novog kazališta nazvanog Politeama Ciscutti. U njemu se nisu održavale samo kazališne predstave, već razne zabavne, glazbene predstave, kino predstave i slično. Godine 1893. osnovana je Družba sv. Ćirila i Metoda. Preko puta kazališta nalazio se Grand Hotel Austria.

Put nas vodi prema Porta rati, gdje je pauza za kavu.

Na sadašnjem trgu Porta rata nalazi se jedna od najljepših zgrada iz tog doba- Scrazinova palača. Palača je sagrađena krajem 19.st., a u nju je 1891. preseljeno društvo „Čitaonica“, kada je dr. Matko Laginja izabran za njezinog predsjednika. Scrazin je u austrougarskoj ratnoj mornarici, po Mati Baloti, bio viši dočasnik provijantske struke zadužen za opskrbu hranom i rukovanje spremištem hrane. Prethodno se obogatio te je napustio mornaricu i postao liferant. Ovdje ćemo stati na kavu sa Jamesom Joycem čiji se kip nalazi na terasi Caffe bara „Uliks“. Očito mu klima ne odgovara jer je i dalje „zaleđen“, možda bi ga oraspoložio sir pecorino.

Put nastavlja prema Giardinima. Na Giardinima su  se nalazile kino dvorane, u to vrijeme Pula je brojala 11 kina, koja su započela svoj rad 1904.g. kada je izgrađena prva električna  centrala. Pored današnje glavne ljekarne, nalazila se tiskara Josipa Krmpotića. Krmpotić je bio pulski nakladnik, objavio je dvije knjige na hrvatskom jeziku u kojima su na popularan način, po uzoru na pjesme Andrije Kačića-Miošića, opjevana pomorska putovanja austrougarskih brodova, a autori pjesama bili su mornari sudionici tih putovanja. Prvi takav pisani  „pomorski ep“ objavljen je 1910. pod naslovom Putovanje N. V. B. Marije Terezije na Male Antile i Kubu god. 1898. Objavljena je i knjižica Rat u Kini i putovanje N. V. brodova Elisabeth i Aspern, te Spivao Ciril Pavelin Kaštel-Sućurca u kojem je opisano sudjelovanje austrougarske Mornarice u gušenju Bokserskog ustanka u Kini. Pjesme nemaju veću književnu vrijednost, ali su za pulsku kulturnu prošlost važno svjedočanstvo vremena te su zanimljivo svjedočanstvo hrvatsko-njemačke mješavine jezika kojima su se služili hrvatski mornari.

Spustit ćemo se  Ciscuttijevom prema tržnici. Zgrada tržnice ( zatvorenog tipa), svečano je otvorena  18. listopada 1903. godine.

Upravo su pri gradnji pulske tržnice po prvi put korišteni moderni materijali, željezo i staklo. U podnožju tržnice s jedne strane se nalazila ribarnica, a s druge ledara, dok je kat bio rezerviran za prodaju voća i povrća. Pored tržnice nalazila se i vila Matijašević-Koch, sad je taj prostor terasa dvaju kafića.

Nastavljamo ulicom Sergejevaca prema Danteovom trgu.  Godine 1867. počeo se stvarati Danteov trg izgradnjom prve moderne pučke škole. Na trgu se nalazila obnovljena srednjovjekovna crkva Sv. Marije od Milosrđa i kazalište. Na južnoj strani izgrađena je zgrada pošte i policijskog povjereništva, i prva zgrada vatrogasne službe. To sve je oplemenjeno fontanom na sredini trga. Tako je Danteov trg postao drugi najvažniji prostor u gradu koji su nazivali Piazzale delle Scuole Comunali i Piazza della Legna jer se nekad na prostoru ispred crkve prodavalo drvo za ogrjev. 

Ići ćemo dalje cestom prema Forumu, prolazeći pored  De Villeovog uspona  gdje je bila crkva Sv. Srca Isusova i Marijina, a sad Sveta Srca.

U ulicama stare jezgre nalazile su se ugostiteljske djelatnosti i trgovine, otvaralo se sve više komercijalni i poslovni centar te su se počele graditi poslovne zgrade, hoteli, dućani, gostionice, restorani, kavane i slično. Zbog otvaranja uslužnih djelatnosti u prizemlju je došlo do razbijanja otvora, širenja staklenih vitrine. Najviše takvih pothvata bilo je u ulici Sergijevaca, Forumu i Kandlerovoj ulici. Forum je bio glavni trg, prvotno mjesto okupljanja građana, mjesto kulta, razmjene, trgovine, sudstva i administrativnih djelatnosti. 

U prizemlju zgrade kod Komunalne palače otvoren je prvi Caffè Municipio.  Kako je u Pulu dolazilo sve više poslovnih ljudi i gostiju,  sagrađeno je nekoliko hotela: Hotel Piccolo, Hotel Moncenisio, Hotel Belvedere, Hotel ai Due Mori. Ostali hoteli u gradu bili su: Central, Elisabeth, Miramar i De La Ville. Na Kapitolinskom trgu nalazila se ribarnica i stara tržnica.

U današnjoj Kandlerovoj ulici nalazila se Palača Demartini ili „biser Kandlerove“, jedna je od najljepših građevina Pule iz austrougarskog razdoblja, izgrađena u venecijanskom stilu. Kandlerova ulica dobila je ime po arheologu i povjesničaru Pietru Kandleru.

Godine 1862. izgrađena je Riva s molom Sv. Teodora ( sredina riive). Na Rivi je izgrađena i zgrada Zapovjedništva vojnog stožera (na njezinom mjestu se nalazila stara biskupija i krstionica iz 5. stoljeća s baroknim zvonikom iz 18. stoljeća). Ranokršćansku baziliku – Katedralu nisu dirali.  Nešto dalje nalazi se srednja škola popularnog naziva Lipa, dok se nekada ovdje nalazio Hotel Imperial.

Obići ćemo i  Kaštel -fortifikacijsku utvrdu.  Austro – ugarska monarhija je zatekla loše stanje obrambenog sustava. Zapuštenu mletačku utvrdu na vrhu pulskog brežuljka Austrijanci su nazvali Hafenkastell. Car Ferdinand naredio je da se obnovi utvrda i izgrade nova spremišta baruta, obnovi bunar i prokopa jarak s podiznim mostom. Kroz stoljeća ona je prestala biti obrambena građevina te je postala vojarna s pratećim sadržajima u funkciji promatračnice i telegrafa. Osim nje u Puli se još nalazila utvrda Maksimilijan koja je srušena zbog širenja kamenoloma tvornice cementa. Slijede: kružna utvrda na Verudeli- Monsival / Bourguignon, kružna utvrda Casoni Vecchi koja se nalazi na Vidikovcu- Monte Paradisu, na brdu Monvidal nalazi se potkovasta utvrda s dvoetažnim segmentnim tornjem i unutarnjim kružnim dvorištem te prednjim dvorom. Na brdu Sv. Mihovil nalazi se istoimena potkovasta utvrda koja je sagrađena na mjestu samostana i bazilike Sv. Mihovila. Prema usmenoj predaji ovdje je boravio Dante Alighieri.

Obavezan obilazak kad smo već na Kaštelu je Vila Petinelli ( nazivana još i vila Maria ili hotel Central). Iz Vile se pružao pogled na cijelu pulsku luku. Danas je u zgradi smještena Sveučilišna knjižnica.

Putem do Šijanske šume proći ćemo pored sadašnje Fine kuda je nekad vozio tramvaj.

Na putu ćemo proći pored Amfiteatra u čijoj se blizini nekada nalazio Hotel Elizabeta. Hotel se nalazio naTrgu Nimfej. Park šume Šijana proteže se na oko 152 ha, bogata je raritetnim primjercima.  Uz Šijansku šumu vezuje se priča kako su na Veliki petak 1271. godine članove imućne pulske obitelji Castropola ubili urotnici. Vjerni sluga uspio je spasiti samo muško dijete i smjestiti ga u franjevački samostan, gdje je i odraslo. Kasnije je, u znak zahvalnosti, Šijanu poklonio tom samostanu. Godine 1860. upravu nad šumom preuzima ratna mornarica te šumu nazivaju Carska šuma (Kaiserwald). Služila je za odmor i rekreaciju austrougarske vojske i gospode. U šumu se dolazilo: kočijama, automobilima, biciklima. Godine 1886. u šijanskom perivoju, usred šume, otvoren je mađarski drveni paviljon Silbergger.

Carska šuma biti će idealno mjesto za ručak iz torbe, bečka šnicla u sendviču i čaša vina.

Povratak iz Šijanske šume prema gradu preko mosta. Godine 1850. počela je sanacija i nasipavanje voda u Valle del Ponte te regulacija pod mostom Ponte della Febbre (Most groznice). Na kraju tog kanala nastao je mandrać. U blizini sagrađen je željeznički kolodvor, čiji pravac nije povezivao dio do Arsenala te su ubrzo sagradili još jedan kolosijek do Arsenala.  Nasipavanjem mandraća došlo je i do izgradnje Komunalnog parka (danas Park Franje Josipa I.), a kasnije je napravljen još jedan krak željezničkog kolosijeka do skladišta hrane u Šijani. Razvojem željeznice taj se prostor počeo popunjavati stambenim zgradama. Godine 1876. završena je i željeznička pruga Divača – Pula, što je značilo početak spajanja Pule s ostatkom Europe. 

Probijanjem novih ulica, izgrađeni su stanovi za bogatu klijentelu s pogledom na luku. Bile su to Ville Munz, dok je u njihovoj blizini izgrađen jedan od najljepši hotel visoke kategorije Palace Hotel Riviera. Grand Hotel Riviera ili Palast Hotel Riviera, bio  je najveći hotel izgrađen 1909. godine, gostima je pružao pogled na cijelu luku. U hotelu se nalazila koncertna dvorana, frizerski salon, kavana i drugi sadržaji.  Privlačio je mnoge poznate ličnosti iz tadašnjeg javnog života, te se u časopisu „Polaer Tagblatt“ nalazila posebna rubrika koja je izvještavala građanstvo o poznatim ličnostima koje su odsjedale u hotelu. U blizini se sagradio lukobrana - Molo Elisabeth I. 

Gat ili Molo Elisabeth, današnji Riječki gat, izgrađen je 1904. godine. Gat je dobio ime po carici Elisabeti I. zvanoj Sissi ( supruzi cara Franje Josipa). Ime je dodijeljeno 30. listopada 1904. prilikom svečanosti otkrivanja spomenika carici u obližnjem parku Valeria, pod Arenom. 

Proći ćemo i  pored prvog pulskog kupališta, nazvanog Bagno Stengel, izgrađenog od drvene platforme koja je značajna i radi prvog nautičkog društva Pietas Julia. Nautičko društvo je uključivalo jedrenje i veslanje. Bagno polese osnovano je 1886., a sadržavala je muške i ženske kabine, terase za ples, restoran i drugo. Velika zainteresiranost za kupalište stvaralo je gužve, a i položaj na krajevima brodogradilišta bio nepovoljan. Put ćemo nastaviti  Rivom prema Arsenalu.  Kamen temeljac za Arsenal postavljen je u nazočnosti cara Franje Josipa, 9. prosinca 1856. godine. Nakon toga došlo je do nasipavanja Pulskog zaljeva kako bi se stvorio prostor za izgradnju. Uz izgradnju obale uređenje je krenulo i na otocima Sv. Florijan – Uljanik, Sv. Petar, Sv. Katarina i Sv. Andrija. Otočić Uljanik postao industrijski gigant za gradnju ratnih brodova austrougarske ratne mornarice. Gradili su se linijski brodovi, fregate, topovnjače, torpiljarke i podmornice.  Dovršen je i 1800 m dugačak arsenalski zid. Ovdje su se nalazile radionica brodskih kovača, parna pilana, radionica brodskih tesara i ostalo. Proizvodnja plina je započela unutar Arsenala za potrebe industrijskog postrojenja. 

Arsenal i otok bili su povezani mostom željezne konstrukcije. Zgrade su bile osvijetljene plinom, a na otoku Uljaniku strujom. Dvije godine nakon polaganja kamena temeljca, u nazočnosti cara Franje Josipa I. porinut je prvi brod izgrađen u Arsenalu, linijski brod Kaiser.  Početkom 1890. počinje serijska izgradnja torpednih brodova te se smatra da je torpedo izumljen u Puli (a proizvodio se u Rijeci), pa je došlo do izgradnje lakih brodova za torpedni napad, pogodnih za obalu kakva je na istočnom Jadranu. Važan otočić bio je Sv. Andrija, gdje je izgrađena snažna obrambena utvrda Franz. Između njega i otoka Sv. Katarine su izgrađene prve hidroplanske postaje za spuštanje hidroaviona saonicama. 

Nezaobilazna  postaja  je Vila Monai i Mornarički kasino (Marine-Kasino)

Vila Monai bila je jedna od najpoznatijih austrougarskih vila, izgrađena je blokovima istarskog kamena. U vili  je bilo smješteno sjedište elitnog jahting kluba K. u. k. Yacht-Geschwader, a kasnije se tu nalazila prva uprava gradskog električnog tramvaja. Električni tramvaj u Puli  svečano je otvaran  24. ožujka 1904. ispred Mornaričkog kasina. Prvi krak išao je uz obalu do Sv. Polikarpa, a drugi uz Mornarički kasino preko središta grada. Kasnije uveden krak išao je od  Arene do Šijanske šume (Kaiserwald). Vagoni su bili zatvorenog tipa, podijeljeni na prvi i drugi razred, a otvoreni za treći razred. U vagonima je bilo ukupno 40 sjedećih i 16 stajaćih mjesta.

Preko puta vile nalazi se DHB, nekad zvan Mornarički kasino (Marine-Kasino).

Mornarički kasino bilo je  središte kulturnog i društvenog života časnika i službenika mornarice i njihovih obitelji. Izgrađen na poticaj admirala Wilhelma von Tegetthoffa. Članovi kluba, osim mornaričkih časnika, bili su još i svećenici, činovnici, pomorski umirovljenici i svi koji su imali veze s mornaricom. Kako se godinama povećavao broj članova, godine 1913. izgradili su novu zgradu koja je imala koncertnu i plesnu dvoranu, knjižnicu s dvije čitaonice, glazbenu sobu i prostorije Znanstvenog društva C. i kr. mornarice.  Na terasi Mornaričkog kasina napravit ćemo pauza za čaj i kekse.

Nakon pauze, nastavlja se Bulevarom prema četvrti Sv. Polikarp. Godine 1856. nasuprot glavnog ulaza u Arsenal, sagrađena je Mornarička vojarna, za 1000 mornara (Marine Truppen Caserne). Na rubu vojarne podignuta je manja bolnica koja je služila za bolesne radnike, a kasnije i Mala mornarička vojarna. Nakon izgradnje Mornaričke bolnice, manja bolnica je pretvorena u Mornaričku pučku gradsku školu.

Sveti Polikarpa nastao je isključivo radi rasterećenja stare gradske jezgre Pule, njena funkcija je bila smještaj radnika iz Arsenala. Bila je to najrazvijenija četvrt u Puli za vrijeme austrougarske vladavine. U četvrti se nalazila Mornarička bolnica( K. u. k. Marinespital in Pola), Mornaričko groblje, Mornarička crkva. Četvrt je imala zasebnu poštu, župni ured, novu osnovnu školu s velikom dvoranom.  

Mornarička crkva (Gospe od Mora) ili njemački Marinekirche, izgrađena na uzvisini gradske četvrti Sv. Polikarpa. Kamen temeljac postavljen je 1891. godine, čemu je prisustvovao i car Franjo Josip I. Voditelj radova bio je barun Maksimilijan von Sterneck Daublebsky, bio je zadužen za financijsku konstrukciju izgradnje crkve za koju je utrošeno oko 100.000 kruna, od kojih je 5.000 dao osobno car. 

Mornarička bolnica izgrađena je 1861. godine za potrebe austro-ugarske ratne mornarice. Tadašnje službeno ime bolnice bilo je K. u. k. Marinespital in Pola, bila je namijenjena za skrb mornara, pripadnika kopnenih vojnih jedinica, regruta, ali i polaznika Mornaričke strojarske škole te drugih vojnih institucija. Kapetan Viktor Damaševski bio je njezin projektant.

Četvrt Stoja nadovezuje se na sv. Polikarp. Na Stoji su 1887. godine izgrađene prve „Barake“, ukupno njih 12 komada, popularno nazvanih „Max-barake“.  Zgrade su imale od 16 do 24 stana. Danas je to Lussijeva ulica, a  stanovništvo ih i dalje naziva „barake“. Sanitarni čvorovi u Barakama su ponekad bili u sklopu stanova, ponekada zajednički, u skromnijim kućama nalazili su se u dvorištu, što je dovelo do razvijanja i otvaranja javnih i privatnih kupelji, Marinebad. 

Od Baraka nastavit ćemo prema Mornaričkome groblju, Ministarstvo austro-ugarske mornarice otvorilo ga je 1862. godine. Groblje je trebalo služiti samo za ukop austro-ugarskih vojnika i službenika te su za njegov prostor austro-ugarske vlasti predvidjele 4.000  m² zemljišta. Od 2. listopada 1862. počeli su i prvi ukopi.  Od Mornaričkoga groblja nastavljamo prema Valkanama, gdje se 1914. godine otvara kupalište. Izgrađena je i kupališna zgrada suvremeno opremljena, u njoj su se nalazile svlačionice, tuševi, terase, restorani, izvan samog kompleksa skakaonice, površine za sunčanje i drugi sadržaji. Za korištenje kupališta građani su morali imati posebne dozvole, dok su ratni časnici i njihove obitelji mogli svakodnevno boraviti u kompleksu. Sportska rekreacija razvila se otvaranjem nautičkog društva. Otvoreni su i brojni klubovi. Devet godina ranije austrijska vojska je izgradila vojničko kupalište-  Marine Schwimmschule, sa školom plivanja na Stoji.

Naš izlet završava posjetom vile Idole. Vila Idola bila je izgrađena na mjestu zabranjenom za gradnju, a dopuštenje je dalo Zapovjedništvo Lučkog admiraliteta u Puli. O vili kruže razne priče, jedna je da je vilu izgradio princ Rudolf, sin cara Franje Josipa I. i Elisabete I.. Druga priča govori da je vila sagrađena za sina nadvojvode Karla Stephana. Treća govori da je vilu izgradio Karl Stephan za svoju kćer udanu za Miecislava Pietruschog. Četvrta govori da je vila pripadala princezi Eleonori i Alfonsu von Klossu. Princeza Eleonora bila je kći austrougarskog admirala i nadvojvode Karla Stephana von Habsburga i supruge Marie Therese koji su se nastanili u Puli, gdje je rođena Eleonora.