IVO ANDRIĆ, PUTOPISI, IMPRESIJE I ZAPISI

Autorica: Bruna Kurka 

   Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. godine u Travniku, u Beogradu. On je polivalentan, višepripadni pisac i nije shvatljiv unutar jedne nacionalne književnosti. Andrić je i hrvatski i srpski pisac – ali i pisac – cijele Bosne (Ivan Lovrenović). Nakon završene osnovne škole, uz stipendiju višegradske općine od 200 kruna, Andrić se upisuje u sarajevsku Veliku gimnaziju. Za Andrićevu budućnost sudbonosan je bio njegov profesor materinskog jezika Tugomir Alaupović, predsjednik Hrvatskoga potpornog društva Napredak iz Sarajeva, koji je u njemu prepoznao dar za pisanje i bio njegov mentor u mladosti i zaštitnik u kasnijim godinama, kada mu je – kao ministar u vladi – 1912. godine osigurao dobro namještenje u državnoj službi u Beogradu. Ivo Andrić maturirao je 1912. godine u Sarajevu, a iz Višegrada piše prijatelju: ,,...ako mi Napredak ne da štipendije, ne znam što će biti od mene...''. Koncem kolovoza 1912. godine Napredak mu odobrava stipendiju od 600 kruna i Andrić odlazi na studij u Zagreb, gdje na Mudroslovnom fakultetu upisuje matematičko-prirodoslovni odsjek. U jesen 1913. godine uz zagrebačku Napretkovu stipendiju od 1200 kruna Andrić odlazi u Beč i upisuje željeni studij filozofije. Napredak je uistinu humano i nacionalno društvo, uvijek iznad i izvan dnevne politike, trajno težeći duhovno-nacionalnim jedinstvom hrvatskoga kulturnog identiteta. Napredak ustrajno obilježava sve značajne obljetnice iz života znamenitih Hrvata. U jesen, 2005. godine, manifestaciju Napretkovi dani u Zagrebu, posvetili su Ujeviću i Šimiću, a onda i Andriću skupom 'Ivo Andrić 30 godina nakon...' Godine 1961. Komitet za dodjelu Nobelove nagrade Švedske akademije za jezik i kulturu donio je odluku da se Nobelova nagrada za književnost dodijeli Ivi Andriću. Nagradu je primio u Stockholmu; ,,Smatraću se uvek srećnim ako sam i ja svojim književnim radom zaista mogao nešto doprineti ugledu naše zemlje i tako zaslužiti Vašu čestitku, koja za svakog od nas predstavlja najlepše priznanje...’’ 

  Putopisi, impresije i zapisi je knjiga od 256 stranica u kojoj opisuje razna mjesta na kojima je bio, a iz kronologije njegova života može se zaključiti kako je zaista obišao dobar dio bivše Jugoslavije, Europe i Azije. U putopisima su sažeta putovanja Kroz Austriju, Portugal, Španjolsku, Sjever, Staljingrad, Sarajevo, Poljsku, Kinu, ali i osobni putopisi po nenaznačenim mjestima  Šetnje, Leteći nad morem, Staze, Lica, Mostovi i impresije Vino. Zapisi i putopisi koji se nalaze u knjizi su sljedeći: Na Vavelu i Skalki, 1. i 3. maja, Tri izložbe, Šetnje, Hrvatska izložba, Kroz Austriju, Portugal, zelena zemlja, Leteći nad morem, Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, Sever, Leteći koraci u njoj, Sever, Zemlja na Severu, Na Nevskom prospektu, Utisci iz Staljingrada, Predeli, Na kamenu, u Počitelju; Kraj svetlog Ohridskog jezera, Staze, Lica, San o Gradu, Vino, U ulici Danila Ilića, Jedan pogled na Sarajevo, Na jevrejskom groblju u Sarajevu, Raja u starom Sarajevu, Na vest da je Brusa pogorela, U Šopenovoj rodnoj kući, Susret u Kini i Mostovi. Pogovor je kao i kronologiju života napisao Krešimir Nemec, a izdavač je Školska knjiga. Knjiga sadrži Andrićeva iskustva povezana s kulturom putovanja: o intenzivnim doživljajima različitih pejzaža, o stazama kojima je kročio, o predjelima i krajevima koje je posjetio, o kretanju tijela i lutanju duha. 

  Ivo Andrić je izraziti epičar. On nije ni romanopisac, ni pripovjedač, već epski pjesnik, rapsod koji nam priča o našoj prošlosti, o ljudima i sudbinama sa našega tla, koji imaju značaja za nas same, ali i čovjeka općenito. Jedan esejist nazvao ga je Homerom Balkana. I zapravo ta homerska crta njegova pričanja, uzdignutog i razvijenog na nivou modernog senzibiliteta, i čini suštinsku polaznu orijentaciju za razumijevanje njegovih djela. Po čemu je Andrić epski pjesnik? Prije svega i iznad svega po svojoj distanciranosti od likova i događaja u svome pripovjedačkom djelu. Taj 'noćnik' ili 'usamljenik', koji u gluho doba noći s trepetom i strahom, uzbudljivo i lirski razmišlja o sebi i ljudima oko sebe, o tamnim putovima života i jasnom kraju-početku ne života, liričar koji se nosi u daleka vremena,  u njihovim prošlim ljudskim sudbinama nalazi gorku utjehu i nauk. Međutim, mirnoća, stišanost i harmoničnost Andrićeve rečenice je nešto što se može vidjeti u svim njegovima djelima, ali i putopisima.

   U nastavku sam izdvojila neke od meni najljepših odlomaka iz Andrićeve knjige putopisa:

Tri izložbe:

,,Jedno popodne kad se ima mnogo energije i krene po najvećoj žegi na pejzaž. Izlazim iz grada i odmah je vidan ovdašnji pejzaž sa svim svojim karakteristikama: dugačak drum i stabla sa škrtim sjenama, koje su zaposjeli prosjaci. Ravni pašnjaci s jatima gusaka i sputanim konjima, kakvi se vide  u poljskih slikara; na malim uzvisinama svježe iskopana zemlja i na vedrom nebu oštro ocrtana pletena, bodljikava žica, a iza nje vojnik, koji šeta kao bezazlen pauk...’’

Kroz Austriju (zabilješke s puta):

,, Kad ljudi imućni i željni znanja hoće da zagledaju u smisao civilizacije, njihova razvoja i propadanja, oni idu pa gledaju Forum ili Pompeje ili šetaju po ruševinama Kartage na mesečini. Taj je način isto toliko netačan koliko prijatan...’’

,,Proputovati današnju Austriju znači, otprilike, protivno. Znači videti zemno i sudbinu ljudsku u njihovom strahovitom radu; ne rezultat raspadanja, nego raspadanje samo. Znači videti čilenje tkanja i popuštanje tetiva, lišeno varke, nade i lepote. Znači osetiti ono neumoljivo i strahovito što svaki postanak i razvoj nosi a priori u sebi, a čem retko mislimo i nerado govorimo.’’ 

Portugal, zelena zemlja (odlomak iz putopisa):

,,...Ali nije Lisabon ono što čini u mom sjećanju ovu prazničnu zemlju onim što jest. Na dvadesetak kilometara od prestonice, leđima prislonjena uz mrke bregove s licem okrenuta ka ravnici koja se završava morem, stoji mala varošica, selo gotovo. Sintra, sa bivšim kraljevskim dvorcem i kaštelom Penja, koji po svom položaju prevazilaze ljepotu svega što se može izmisliti i ispričati.''

,,...srećni ste i mirni. U Portugalu ste. Pred vratima čekaju kola koja će vas odvesti iz njega.’’ 

Španska stvarnost i prvi koraci u njoj:

,,Put kroz Kastilju. – Retke modrikaste i srebrene vode, razlivene i neuobličene kao u dan stvaranja. Drumom, pored nas, žena s detetom u naručju jaše na magaretu; za njom pješači muž sa dugačkim štapom. Kao da prikazuju Bekstvo u Misir. Malo, pa se ukažu mrki i naoružani žandari, kao da traže opasno dete po naređenju Irodovom. Na vidiku osamljene pinije ili neka ruševna kula oko koje obleću gavrani. (Tako sve zemlje koje imaju nečeg svoga osobenog ispunjaju stranca na prvom koraku tugom i strahom kao zlatorodna carstva iz priča.’’ 

,, U ravnici, izgubljeno, poneko selo, sabijeno u sredini, rastreseno po okrajcima, u boji potpuno izjednačeno sa zemljom i sprženom travom. Ono i ne pomišlja da bude lepo.’’

Staze:

,, Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao. To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade za radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i savijaju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo. I na svim drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, preživeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.’’

Raja u starom Sarajevu:

,, Retko gde i malo kada se desilo da je sudbina na jednom tako malom parčetu zemlje skupila i stesnila među strme bregove toliko raznih i oprečnih duhovnih težnja i raspoloženja, prisilivši ih na jedno nevoljno i dugotrajno zajedničko življenje u istom gradu, često u istoj ulici. Ko danas može rekonstruirati atmosferu tih vremena koja su minula nepovratno sa svim svojim sjajem i jadom, ne ostavivši iza sebe do nešto kamenih zgrada koje vode očajnu borbu sa vremenom i vrlo malo pisanih dokumenata koji su nam samo delimično poznati? Ono što se zove miris jednoga stoleća iščililo je potpuno i zauvek.’’

Tko god pročita ove odlomke sigurna sam da će i sam poželiti pročitati Andrićeve putopise, impresije i zapise, a dosadno Vam neće biti svakako! 

,,Odbijete ono što o meni pišu moji kritičari, što ostane - to sam ja.'' - Ivo Andrić