MATIJA VLAČIĆ ILIRIK - PUTNIK BEZ GRANICA
Matija (Franković) Vlačić Ilirik/Matthias Flacius Illyricus
Labin, 1520. – Frankfurt na Majni, 1575.
Luteranski reformator, teolog, lingvist, filozof i crkveni povjesničar. Jedan od najpoznatijih Labinjana. Proveo je većinu života u Njemačkoj, prvo kao student, a kasnije kao profesor teologije, grčkog i hebrejskog jezika. Posvetio je cijeli život predavanju, širenju i obrani onoga što je smatrao izvornim Lutherovim razumijevanjem. Pored obitelji s 18-toro djece, stigao je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Među najznačajnijim djelima su Clavis Scripturae Sacrae (Ključ svetoga pisma), Catalogus Testium Veritatis (Katalog svjedoka istine) i Ecclesiastica Historia (poznatiji kao Magdeburške centurije, koje je Vlačić pripremio s grupom suradnika. Bio je to prvi rad iz crkvene povijesti napisan iz protestantske perspektive).“Čovjek odlučne hrabrosti i nepobjedive snage, volje, bogatog znanja i oštroumnosti koja je rijetka, obuhvatnog pogleda i poduzetnog duha”
Wilhelm Preger, 1878. godine
Matija (Franković) Vlačić Ilirik
rodio se 3. ožujka 1520. godine u Labinu (Albona), gradu koji je u to
vrijeme pripadao Mletačkoj Republici. Sa šestnaest godina Vlačić je
napustio svoj rodni grad i otišao studirati u Veneciju. Njegov rođak,
koji je bio provincijal franjevačkog reda na otoku Cresu i simpatizer
reformatorskih ideja, Baldo Lupetina, nagovorio je mladog Vlačića da ide
na daljnji studij u Njemačku. Baldo je kasnije, poslije mnogo godina
provedenih u zatvoru sotto i piombi u Veneciji, kao heretik bio
zadavljen u moru. Tako je Matija s devetnaest godina došao u Augsburg, u
grad koji je već u to vrijeme bio važan za reformaciju. Tamo su
Lutherove pristaše, pod vodstvom Philippa Melanchthona predali caru
Karlu V. izjavu svojih vjerovanja (Augsburška vjeroispovijest, Confessio
Augustana).
Nakon kraćeg boravka u Augsburgu, Vlačić se upisao na sveučilište u Baselu 1539. godine, gdje je učio grčki i hebrejski jezik i sklopio prve veze i poznanstva s tamošnjim intelektualnim pristašama reformacije. Iz Basela Vlačić se preselio u Tübingen i nastavio svoj studij, stanujući u kući svoga zemljaka iz Istre, Matije Grbca, sveučilišnog profesora. Pod nadzorom sveučilišta djelovala je hrvatska protestantska tiskara u obližnjem Urachu od 1561. do 1565. godine.
Tijekom 40-ih godina 16. st. Vlačić je živio u Wittenbergu, gradu u kojem je Lutherova reformacija započela 1517. g. Vlačić je s 24 godine dobio magistarsku diplomu te je postao profesor hebrejskog jezika. U ovom se gradu oženio i upoznao Luthera, kome je ostao bezrezervno odan sve do kraja svog života.
Iz Wittenberga se Vlačić preselio u Magdeburg, gdje je pod njegovim vodstvom od 1549. do 1557. g. organiziran prvi otvoreni otpor protiv Augsburškog i Leipziškog interima (prisilni mir između katolika i protestanata). Tijekom boravka u Magdeburgu Vlačić se počeo otvoreno protiviti Melanchthonu, kojega je kritizirao zbog potpisivanja interimskog zakona i kapitulantskog stava. U Magdeburgu je Vlačić razvio publicističku i nakladničku djelatnost i počeo raditi na kolosalnom projektu, popularno nazvanim Magdeburške centurije. Također, tu je napisao i objavio mnoge traktate i teološke radove.
Godine 1557. Vlačić je bio pozvan u Jenu kao voditelj novoosnovane katedre teologije na sveučilištu i kao superintendant evangeličkih crkava u Thüringiji. U Jeni je ostao do kraja 1561. godine, kada je bio otpušten zbog polemike oko iskonskog grijeha. Slijedeća stanica u Vlačićevom burnom životu bio je grad Regensburg, gdje je živio između 1562. i 1566. g. Tu je htio otvoriti školu za Južne Slavene i prenijeti hrvatsku protestantsku tiskaru iz Uracha, ali nijedan od ovih snova nije se realizirao jer mu je grad otkazao azil po naređenju cara Maximilliana II. Na poziv gradskog senata Antwerpena, Vlačić je otišao tamo živjeti na kratko vrijeme i napisao vjeroispovjest za luterane u Nizozemskoj. Između 1567. i 1573. g. bio je u Strassburgu, gdje je započeo svoj posljednji veliki rad, Glossu o Novom zavjetu. Umro je u Frankfurtu na Majni 11. ožujka 1575. godine.
Matija Vlačić ostavio je najtrajnije nasljeđe dostignućima na polju hermeneutike, radovima iz crkvene povijesti i svojim teološkim opusom. U obimnom radu Clavis Scripturae Sacrae, Vlačić je prvi napisao da bi svaki stih iz Biblije trebao biti interpretiran uzimajući u obzir namjeru i strukturu cijelog poglavlja ili knjige, kao i pravilo da bi bukvalno značenje teksta trebalo imati prednost pred alegoričnim tumačenjem i metaforama. Kao teolog, Vlačić je pokušao ostati vjeran Lutheru i njegovom naglasku na ropstvo ljudske volje i nemogućnosti spasenja putem dobrih djela. Vjerojatno je posjedovao najveću osobnu kolekciju knjiga 16. stoljeća.
Nakon kraćeg boravka u Augsburgu, Vlačić se upisao na sveučilište u Baselu 1539. godine, gdje je učio grčki i hebrejski jezik i sklopio prve veze i poznanstva s tamošnjim intelektualnim pristašama reformacije. Iz Basela Vlačić se preselio u Tübingen i nastavio svoj studij, stanujući u kući svoga zemljaka iz Istre, Matije Grbca, sveučilišnog profesora. Pod nadzorom sveučilišta djelovala je hrvatska protestantska tiskara u obližnjem Urachu od 1561. do 1565. godine.
Tijekom 40-ih godina 16. st. Vlačić je živio u Wittenbergu, gradu u kojem je Lutherova reformacija započela 1517. g. Vlačić je s 24 godine dobio magistarsku diplomu te je postao profesor hebrejskog jezika. U ovom se gradu oženio i upoznao Luthera, kome je ostao bezrezervno odan sve do kraja svog života.
Iz Wittenberga se Vlačić preselio u Magdeburg, gdje je pod njegovim vodstvom od 1549. do 1557. g. organiziran prvi otvoreni otpor protiv Augsburškog i Leipziškog interima (prisilni mir između katolika i protestanata). Tijekom boravka u Magdeburgu Vlačić se počeo otvoreno protiviti Melanchthonu, kojega je kritizirao zbog potpisivanja interimskog zakona i kapitulantskog stava. U Magdeburgu je Vlačić razvio publicističku i nakladničku djelatnost i počeo raditi na kolosalnom projektu, popularno nazvanim Magdeburške centurije. Također, tu je napisao i objavio mnoge traktate i teološke radove.
Godine 1557. Vlačić je bio pozvan u Jenu kao voditelj novoosnovane katedre teologije na sveučilištu i kao superintendant evangeličkih crkava u Thüringiji. U Jeni je ostao do kraja 1561. godine, kada je bio otpušten zbog polemike oko iskonskog grijeha. Slijedeća stanica u Vlačićevom burnom životu bio je grad Regensburg, gdje je živio između 1562. i 1566. g. Tu je htio otvoriti školu za Južne Slavene i prenijeti hrvatsku protestantsku tiskaru iz Uracha, ali nijedan od ovih snova nije se realizirao jer mu je grad otkazao azil po naređenju cara Maximilliana II. Na poziv gradskog senata Antwerpena, Vlačić je otišao tamo živjeti na kratko vrijeme i napisao vjeroispovjest za luterane u Nizozemskoj. Između 1567. i 1573. g. bio je u Strassburgu, gdje je započeo svoj posljednji veliki rad, Glossu o Novom zavjetu. Umro je u Frankfurtu na Majni 11. ožujka 1575. godine.
Matija Vlačić ostavio je najtrajnije nasljeđe dostignućima na polju hermeneutike, radovima iz crkvene povijesti i svojim teološkim opusom. U obimnom radu Clavis Scripturae Sacrae, Vlačić je prvi napisao da bi svaki stih iz Biblije trebao biti interpretiran uzimajući u obzir namjeru i strukturu cijelog poglavlja ili knjige, kao i pravilo da bi bukvalno značenje teksta trebalo imati prednost pred alegoričnim tumačenjem i metaforama. Kao teolog, Vlačić je pokušao ostati vjeran Lutheru i njegovom naglasku na ropstvo ljudske volje i nemogućnosti spasenja putem dobrih djela. Vjerojatno je posjedovao najveću osobnu kolekciju knjiga 16. stoljeća.
POGLEDAJTE ZANIMLJIVU VIRTUALNU IZLOŽBU O FLACIUSU KOJA JE OVOGA TJEDNA TREBALA BITI OTVORENA U EUROPSKOM PARLEMENTU U BRUXELLESU!
Primjedbe
Objavi komentar