BABILON I POMORSKI SIBIR

AUTOR: Luka Krivošić

Pula će zauvijek ostati dio biografije jednog od najznačajnijih pisaca 20. vijeka, Jamesa Joycea. Čuveni irski modernista, autor "Uliksa" i "Portreta umjetnika u mladosti", ovdje je sticajem nesretnih okolnosti živio samo pola godine i napisao pripovjetku "Prah" koja će se pojaviti u zbirci "Dablinci". Joyce je sa suprugom Norom Barnacle u Pulu stigao brodom iz Trsta 30. listopada 1904. i tu su ostali do 5. ožujka 1905.

Joyceovi su najprije bili u Zurichu, pa u Trstu, u nadi da će James dobiti posao u školi Berlitz. Pisac je najzad dobio namještenje u Puli, gdje su mu đaci bili austrijski oficiri, za plaću od dvije funte za 16 sati predavanja tjedno.

Školu je vodio Almidano Artifoni čije će ime Joyce dati profesoru pjevanja Stephena Dedalusa u "Uliksu". Dolazak novog profesora engleskog najavljen je u oglasu u Il Giornaletto di Pola. U pismu bratu Stanislausu dan pošto je pristigao u Istru, čuveni pisac ovako opisuje prvi susret sa gradom: "Napustio sam Trst prvim brodom u subotu ujutru i vidjet ćeš da je moj ulazak u Pulu bio obilježen veličanstvenim znakom. Naći ćeš Pulu na obali Jadrana niže Turske. To je velika pomorska postaja Austrije i jučer je bila fešta povodom otkrivanja spomenika carici Elizabeti."

Spomenik austrijskoj carici se nalazio u Valerijinom parku sve do 1934. kada je srušen i zamijenila ga je 1940. rimska vučica s Romulom i Remom, koju su Talijani odnijneli poslije rata. Danas je na tom mjestu spomenik Mornaru. James i Nora smjestili su se u kući u ulici Via Giulia broj 2, odmah prekoputa škole. Danas je to zgrada u kojoj se nalazi McDonald's.

"Smjestili smo se ovdje u namještenoj sobi i kuhinji, okruženi loncima, tiganjima i čajnicima. Škola je baš prekoputa", piše Joyce u pismu Stanislausu.

Tamo gdje je nekad bila škola Berlitz danas je Boutique Hostel Joyce.

Nora je već bila trudna i u stanu je spremala ručak i večeru. Uveče su odlazili u kafe Miramar gdje su čitali francuske novine. Ponekad je on sjedio za jednim, a ona za drugim stolom jer su se posvađali. U njihovu je stanu znalo biti toliko hladno da bi u Miramar dolazili samo da se zagriju.

Iako ga kip u lokalnom kafeu prikazuje kao sredovječna čovjeka, Joyce je imao samo 23 godine kada je živio u Puli.

U pismu bratu kaže:

"Sam grad je vrlo mali. Ovdje govore tri jezika – talijanski, njemački (službeni jezik) i slavenski. Talijanski na kojem govore, međutim, vrlo je iskvaren. [...] U gradu nema više od tri ili četiri Engleza i svi su 'lavovi'. Poslao sam vam oglas iz Giornaletta i imao sam još jedan –velika stvar – u kome me nazivaju dottore in filosofia, doktorom filosofije, što je talijanska titula koja odgovara mojoj. Ovih dana ću vam poslati razglednicu Pule. [...] Vrijeme je ovdje lijepo ljeti, ali me po cijelu noć gnjave komarci. Bilo je malo uznemirenosti nakon nemira u Innsbrücku, ali ne mnogo. Mogao sam ostati i u Trstu, jer sam imao dvije poduke, ali sam za sada više volio doći ovdje. Nastavniku Berlitza nije dopušteno davanje privatnih satova."

U siječnju su se preselili u veći i topliji stan na Via Medolino, gdje su živjeli s njegovim kolegom Alessandrom Francinijem Brunijem.

Bruni u svojim "Sjećanjima na Joycea"piše:

"Sreli smo se u Puli. Joyce je došao iz Irske, a ja iz Firence, obojica s istim ciljem – da predajemo u školi Berlitz, on engleski, a ja italijanski. U Poli, kao što je Gabriele d'Annunzio jednom rekao, vazduh je ispunjen jezicima Babilona. Za nas je spoljašnji Babilon prosto bio nastavak unutarnjeg. Gotovo svatko je znao školu Berlitz. Učili smo praktično sve jezike Europe: francuski, engleski, njemački, španjolski, mađarski, ruski, srpsko-hrvatski i slovenski. […] Zbog sličnih afiniteta Joyce i ja smo postali prijatelji i izdvojili se od kolega koji su bili izmiješani. Naše dvije porodice živjele su u komuni i vodile boemski život. Joyceovo prvo dijete, Giorgio, rođen je u Puli, ne baš na slamenom dušeku, ali svakako gol".

(Iz nepoznatog razloga Bruni ovde čini materijalnu grešku, jer se zna da je Giorgio rođen u srpnju 1905. kada su Joyceovi bili već u Trstu.)

Drugog dana veljače 1905. Joyce i Nora proslavili su njegov 23. rođendan izletom brodom na Brijune. U pismu bratu Stanislausu Joyce piše da je ovaj otok "čuven po siru".

U decembru su već uveliko nestali komarci, ali je počela velika hladnoća koju Joyce nije mogao podnijeti. U pismu tetki Josephini Pulu neraspoloženo naziva "pomorskim Sibirom" i smeta mu veliki broj jezika i naroda koji tu žive, neefikasni parlament, ratni brodovi i uniforme koje viđa.

Joyce je protjeran iz Pule u ožujku 1905. kada su austrijske vlasti otkrile špijunsku aferu i odmah naredile da grad napuste svi stranci.

Joyce je u Puli završio priču iz zbirke "Dablinci", koju je na kraju nazvao "Clay" (kod nas je prevedena kao "Prah").

   

U grad se više nije vraćao.