PUT U ZEMLJU KLOKANA

  Tekst i fotografije: Erik Vesel

Put na drugi kraj svijeta smatram pustolovinom. Odlazak u nepoznato, neistraženo i daleko. Drugačije kulture, ljudi, životinje isprepliću se u relativnom skladu. Višemilijunski gradovi, velike zgrade na jednu stranu, a pustinja na drugu. Prethodno navedeno su karakteristike Australije. Da budem precizniji, prikazat ću put u Sydney. 

Rijetke su osobe kojima se pruža prilika da žive na drugom kraju svijeta, a uz to da pohađaju višu školu. Sama ideja da se uputim na ovaj dugačak put bio je poziv rodbine. Zvali su me par puta, i pristao sam nakon nekog vremena. Prvi korak ostvarivanja ovoga cilja bio je dobiti vizu. Iznimno dug i mukotrpan posao. Prikupljanje svih dokumenata, razgovori s agenticom, posvećuje se pažnja svemu, teži se savršenstvu. Jedna kriva informacija, jedan dokument koji nedostaje, može sve planove srušiti u startu. Da prikupim i napišem sve što se zahtijevalo trebalo mi je šest mjeseci. Da, šest mjeseci težnje za savršenstvom, jer odbijenica nije bila opcija. Nakon što je prijava poslana, bile su opcije minimum čekanja sedam radnih dana te Skype intervju. Na sve sam bio spreman. Odgovor je došao nakon dva dana, iznenađujuće brzo. Sva dokumentacija je bila u redu, sve je bilo na mjestu i automatski sam dobio vizu, bez greške. S obzirom na to da sam trebao putovati za dvadesetak dana, uputio sam se u turističku agenciju i zatražio ponudu. Karta je kupljena te je put isplaniran.

Obitelj me vozi do Venecije, na aerodrom Marco Polo. Moj otac i dalje ne može vjerovati da idem te da ne znam kada ću se vratiti. Minimalno godina dana. Nakon što sam se uputio ka x-ray skeneru da se vidi da nemam nešto nedopušteno, krenuo sam prema izlazu koji vodi iz Venecije za Pariz. Na izlazu su mi pristupili carabinieri, tj. aerodromska policija da utvrde kamo idem. Bio sam jako nervozan, no kada su ustanovili da idem u Australiju te da sam iz Hrvatske, zahvalili su mi se na suradnji i zaželjeli sretan put. Mislio sam si, trebat će mi.

Nakon ulaska u avion, čekali smo oko sat vremena da snijeg prestane padati. Kada je snijeg popustio, prošli smo proces odleđivanja krila, a zatim smo poletjeli. U glavi sam čuo glas, KREĆEM. Tijekom leta sam shvatio da neću stići na let za Guangzhou. Moram priznati da mi nije bilo svejedno. Čim smo sletjeli, gospodin nas je dočekao da nas automatski uputi ka izlazu. Nakon što smo hodali, stao je i rekao je, kasno je. U tom trenutku, sva nada da ću uloviti let je iščeznula. Razmišljao sam, što sad? Prvi put idem na kraj svijeta, i ovako nešto mi se dogodi. Baš nemam sreće. Upitao sam gospodina koji je proces nastavka puta, jer nisam svojom krivicom zakasnio na let. Rekao je da se obratim na šalter. Koji šalter? Već je ispario. Tada je već bilo 1 ujutro. Jedino što mi je izgledalo razumno, bilo je da idem po torbe te pratim većinu. Mogu samo reći da je Charles de Gaulle ogroman. Nakon što sam 15ak minuta šetao, vidio sam više ljudi kako razgovaraju s gospodinom na šalteru. Prepoznao sam dvije osobe koje su bile sa mnom na letu te sam otišao do njih. Pitali su me gdje sam se uputio te kažem Sydney, Australia. 

Čim sam to izgovorio, rekli su mi da se obratim na šalter te da pitam koje su mi opcije. Nakon razgovora s osobom za šalterom, zamolio me je da se maknem sa strane i pričekam. Nakon što su došle još dvije osobe pomoći osobi za šalterom, kroz 30 ak minuta prostor na kojem smo svi bili, ispraznio se. Ostali smo ja i službenik za šalterom koji mi je rekao da se pomaknem i pričekam. Kada sam došao na red, rekao sam si, napokon!! Gospodin je odmah prešao na lošu vijest, letova nema. Točnije, sljedeći slobodan let je za tjedan dana. Ne mogu opisati taj osjećaj, izrazito sam se loše osjećao. Razlog zašto mi je bilo grozno, bila je viza. Lovio sam zadnje dane do kada sam morao doći u Australiju da ispunim obaveze koje su povezane s vizom. Gospodin za šalterom mi je zatim ponudio da ostanem u hotelu pored aerodroma na sedam dana sa svim obrocima plaćenim, tj. doručak, ručak i večera. Mislim da mi je to bio još veći šok nego onaj gdje sam trebao propustio let za Kinu. Sedam dana u Parizu s plaćenom hranom i svime, a ja to moram odbiti. Rekao sam službeniku da ne mogu to prihvatiti te da me pošalje pothitno za Australiju, jer ako ne dođem na vrijeme u Australiju, velika je šansa da će mi vizu ukinuti. Po izrazu lica službenika, mislim da nitko do sada nije odbio ovu ponudu. Nakon sat vremena, možda je i duže trajalo, uspio me ugurati na izvanredni let. S obzirom na to da su svi letovi bili puni, ne znam i nije me bilo briga kako je to uspio, bio sam sretan jer ću stići na vrijeme da ne ugrozim vizu za koju sam toliko dugo prikupljao dokumentaciju. Rezerviran mi je hotel, dobio sam večeru te sam se uputio u hotel. Srećom, snalažljiv sam te sam odmah pronašao hotel.

Let mi je rezerviran u 12:00, probudio sam se u 7:00 te sam u 8 i 30 krenuo prema aerodromu. Došao sam oko 9:00. Nakon prolaska svih kontrola, oko 11:00 sam bio na izlazu, barem mi je tako na prvu izgledalo. U 11 i 15 izlaz je otvoren te smo se spustili i ušli u bus koji nas je vozio 10 ak minuta do nove zgrade te smo svi išli prema pravom izlazu. Da ponovim, Charles de Gaulle je ogroman. U 12:05 smo se pomaknuli te smo stali u liniju, mislim da je ispred nas bilo par aviona. Dosta je trebali da krenemo, ne sjećam se koliko, ali je potrajalo. Let između Pariza i Guangzhoua je oko 11-12 sati, jako dug let. Na letu sam gledao filmove koje sam pogledao i previše puta, jeli smo a hrana mi nije pretjerano odgovarala. Nakon te duge agonije, slijećemo u Guangzhou, Kinu. Pri slijetanju mi nije bilo baš dobro, a Kina je jako striktno mjesto. Sljedeći let mi je bio za 9 sati. S obzirom na to da sam dobio vizu na ulazu, mogao sam tih 9 sati posjetiti grad. Nisam bio zainteresiran.

Prošao sam cijeli aerodrom te si kupio za jesti nakon što sam ispregovarao da me ne opljačkaju na razmjeni iz Eura u Kineski Juan. Jedva sam čekao da krenem za Sydney. Napokon se to i dogodilo.  Let do Sydneya je bio izvrstan, ugodan ali dug, oko 11-12 sati. Pri slijetanju su se davale određene upute, nisam imao snage za ništa. Slijedio sam gomilu te su svi dobivali određeni papirić. Ja sam samo prošao pored gospodina koji je davao određene upute. Stao sam u red i čekao. Pogledavši oko sebe, svi su imali taj mali papirić koji su ispunjavali. Upitao sam ih što je to. Objasnili su mi da moram popuniti taj papirić  s ciljem da se utvrdi što unosim u Australiju. Izašao sam iz reda i iskreno popunio listić. S obzirom na to da sam bio među zadnjima, jer sam sporo ispunjavao podatke samo sam se prošetao do kontrole. Gospodin me upitao da li sam naveo sve što unosim te razlog ulaska. Moj odgovor je bio studentska viza i sve sam naveo. Na papir mi je zapisao 2 slova, A1, koliko se sjećam. Pri preuzimanju torbi, trebali smo proći još jednu kontrolu. Kada sam došao na red, poslan sam na sam kraj linija za pregled te me je jedna žena pratila. Stavio sam sve torbe na stol za pregled, a ta žena je zatražila papirić koji sam nosio sa sobom. Pitala me da li skrivam nešto, rekao sam ne i otvorio torbu. Rekao sam da slobodno pogleda, sve što sam naveo na papiru, u torbi je. Imao sam kineski kruh sa sobom, i određena punjenja kruha i čokolade s lješnjacima. Kruh mi je oduzet, mislim onaj s punjenjem. Zatim mi je poželjela ugodan boravak u Australiji. 

Nakon što sam izašao s kontrole, tražio sam obitelj. Oni su me čekali u čekaonici, i to poprilično dugo jer dok sam sve kontrole riješio, prošlo je mnogo vremena. Kada sam izašao iz kompleksa aerodroma, odmah sam uočio palme te sam znao da je to to. Stigao sam u Australiju. Kada smo krenuli prema kući, vozili su po pogrešnoj traci, i čudio sam se. Bio sam preumoran da išta kažem. 

Proveo sam 13 mjeseci tamo, predivnih 13 mjeseci.