PUTEM VELEBITA

AUTORICA : Petra Devčić

Sjećam se, bila sam mala, možda sam imala sedam godina kad me je tata u zoru jednog proljetnog jutra probudio i rekao: spremaj se, idem te naučiti sve što moraš znati o Velebitu, živiš tu i jasno ti je da od malih nogu moraš poznavati svaki njegov kutak. Tako smo se roditelji, brat i ja spremili i zaputili putem u meni tad nepoznato a danas vrlo poznato. Bilo je to rano, možda oko 6 sati ujutro, kao dijete koje je voljelo jako spavati oprezno sam pratila cestu i pažljivo slušala tatu što priča.

Krenuli smo cestom koja vodi do Apatišana, gdje se nalazi planinarska kuća, koja je stalno puna planinara. Na Apatišanu je i izvor gdje izvire pitka voda koja je, sjećam se, toliko bila hladna da se i sad naježim. Na Apatišanu smo slušali tatine priče - za svaki kutak šume imao je posebnu priču, fascinantno je da smo tad u sred proljeća na jednom dijelu šume brali cvijeće, dok je malo dublje u šumi još uvijek bio snijeg. Nakon obilaska Apatišana zaputili smo se dalje prema Štirovači, gdje se također nalazi izvor pitke vode, kao i šumarska kuća gdje često spavaju radnici koji tamo rade. U Štirovači je i dio šume koju čovjek nije obrađivao više od 500 godina, mi mještani volimo je nazivati prašuma, a zapravo njen naziv je Klepina duliba. Tamo smo marendali usred šume, promatrali ptičice i slušali kako voda na izvoru žubori, tata je pričao kako je moj djed njega tamo doveo prvi puta, no ne kao on mene autom, on nije imao tu sreću već je morao prepješačiti svaki dio te šume kojom se danas se bez problema može doći i autom.

Tako krećemo prema Zavižanu, od mog prvog dolaska na Zavižan pa sve do danas rijetko prođe mjesec kad ne odemo svi zajedno na to posebno mjesto. Na Zavižanu nas je dočekao tatin dobar prijatelj Ante Vukušić kojeg ljudi rado nazivaju čuvarem Velebita, on je rado bratu i meni pokazao sve što smo željeli vidjeti. Odveo nas je do meteorološke postaje gdje nam je pokazao što i kako svaki dan radi u njoj, nakon toga u svoj vrt gdje nam je pokazao zaštićenu velebitsku degeniju kao i runolist i objasnio nam da je to njihovo prirodno stanište te da ih on nije nikad presađivao ni brao, samo ih je ogradio da ljudi ne mogu ulaziti unutra bez njegovog znanja, kaže to je bogatstvo vrjednije i od zlata. Nakon toga vodi nas na zavižansku kosu, to je jedno jako veliko brdo s čijeg se vrha može vidjeti more, stojite na vrh brda s jedne strane prekrasne planine i šuma s druge strane prekrasno plavo more, kao da ste u snu. Na brdu smo napravili naše prve zajedničke fotografije kojih do sad ima već jako puno, jer tamo je ipak naš drugi dom.

Kad smo se vratili s brda, naravno, išli smo jesti u planinarski dom gdje nam je striček Ante napravio svoje domaće specijalitete, nakon toga idemo u botanički vrt. Vrt je na nadmorskoj visini od 1480 metara, a u njegovom središnjem dijelu nalazi se Balinovačka ponikva, oko koje vodi kružna kamenita staza duga 600 metara. U vrtu raste oko 300 biljnih vrsta od kojih su neke same nikle, dok su druge donesene s ostalih dijelova Velebita. Među njima su i neke rjeđe velebitske vrste poput velebitske degenije, hrvatske sibireje, krškog runolista, velebitskog klinčića, Kitajbelovog jaglaca i još mnogo drugih. Za obilazak Vrta bilo nam je potrebno oko sat vremena laganog hoda. Nakon toga dolazimo u planinarski dom gdje smo i prespavali, dugo u noć smo slušali priče o Velebitu i njegovom bogatstvu, susretima ljudi sa životinjama i još mnoštvo zanimljivih priča. Već tad sam znala da će Velebit biti moja velika ljubav, od tad pa sve do danas bilo je još jako puno obilazaka i znam da će ih još mnoštvo biti.