PUTOVANJE KROZ VRIJEME - STOPAMA PRAČOVJEKA

Tekst i fotografije: Bruna Kurka

    Krenula sam na putovanje kroz vrijeme stopama pračovjeka, u zagorski grad, gdje je hodao još prije 130 tisuća godina, na samom početku ledenog doba. U grad koji me očarao svojom poviješću i duhom. Tijekom razgledavanja družila sam se i s Ljudevitom Gajem, ocem hrvatskog narodnog preporoda. Nedugo zatim pridružili su nam se i Dragutin Gorjanović-Kramberger, Marija Jurić Zagorka, Janko Leskovar i Ivo Andrić. Iako, za razliku od Gaja, Krapina nije njihov rodni grad, odlučili su opet nakon puno godina posjetiti ovaj kraj. Ljudevit Gaj bio je naš vodič tokom razgledavanja te smo imali priliku čuti puno zanimljivosti o samome gradu, ali i upoznati ljude vesele i gostoljubive naravi. Večer se bližila i u daljini se čula vesela glazba i puno ljudi, pa smo odlučili provjeriti što se događa te se iznenadno vratili u 1404. godinu. Naime, u sklopu hotela Krapinske toplice u tijeku je bilo slavlje povodom ženidbe hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i Barbare Celjske. Bili su toliko ljubazni pa su nas pozvali na svoje slavlje, a ja sam se, moram priznati, osjećala zaista neobično među čak 400 europskih kraljeva, prinčeva i velikaša. Nakon zbilja zabavne noći, vratili smo se u nešto manje ugodno vrijeme, u vrijeme najtežih turskih navala na Hrvatsku. Tamo smo prisustvovali na čak 5 hrvatskih Sabora smještenih u krapinskoj utvrdi; 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607., malo je reći da smo bili počašćeni što smo mogli biti nazočni na saborskim sjednicama. Gaj nam je rekao kako je 1847. godina bila posebna za njega budući da je te godine zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima, hrvatski jezik proglašen službenim jezikom u Hrvatskom saboru. Tom prilikom, te iste godine, odlučio nas je povesti na prvu hrvatsku operu. Samo godinu dana nakon zagrebačke praizvedbe, imali smo priliku poslušati 'Ljubav i zlobu' Vatroslava Lisinskog. Budući da se Gaj volio igrati slovima, riječima i jezičnim rješenjima, kako se ispostavilo, volio se igrati i putovanjem kroz vrijeme pa nas je odjednom vratio 10 godina unazad, u 1837. godinu. Oko nas stvorila se hrpa krapinskih čizmara, postolara, kovača, bačvara, stolara, košaraša, mesara, draguljara, lončara, kožara i još brojnih drugih, koji su pripadali staleškom udruženju ili tzv. ''cehu''. Pitala sam se što se to dogovaraju i što će se dalje dogoditi no nije mi trebalo dugo da shvatim. Svi oni, udružili su se u jedan ceh s namjerom da mole kralja Ferdinanda V. da im potvrdi cehovske propise. Isprva mi se kralj činio vrlo skeptičan prema njihovoj ideji no ipak je na kraju pristao i te iste godine 5. svibnja, prihvatio njihovu molbu. Bilo mi je zadovoljstvo vidjeti sva ta nasmijana lica vrijednih ljudi. Moram reći kako je ovo vremensko putovanje i tako zanimljivo društvo bilo vrlo zabavno, od svakoga od njih naučila sam ponešto. Imala sam čast putovanje provesti u društvu Dragutina Gorjanovića-Krambergera kojemu je posvećena cijela jedna prostorija u muzeju krapinskog pračovjeka. Kako i ne bi kada je 1899. godine postigao nezamisliv uspjeh kada je na Hušnjakovu brdu otkrio bogato nalazište krapinskog pračovjeka.

   Pokušao mi je dočarati koliko je bio uzbuđen kada je pronašao oko 9000 ljudskih fosilnih kostiju, koji su pripadali fosilnim ostacima više desetaka pračovjeka različitog spola i životne dobi. Rekao je i da je također pronašao i životinjske ostatke, više od tisuću komada kamenog oruđa iz paleolitika. Nije se htio previše hvaliti, ali moram vam reći kako se on smatra jednim od utemeljitelja svjetske paleoantropologije. Napisao je čak 237 radova, iz raznih znanstvenih područja, a posebno treba istaknuti monografiju 'Diluvijalni čovjek iz Krapine u Hrvatskoj'. Priznao je na kraju kako je postao počasnim građaninom rodnog mu Zagreba, Krapine i Karlovca. Ako se ikada nađete u Krapini, svakako posjetite muzej krapinskog pračovjeka kako bi mogli doživjeti svo njegovo životno stvaralaštvo i njegov iznimno bitan doprinos znanosti, ali i doprinos shvaćanju svijeta.

Budući da je otac Marije Jurić Zagorke posjedovao vinograd u Krapini i da je tamo provela niz godina života, počastila nas je ukusnim zagorskim vinom koje vam ostavlja istovremeno trpak i slatko-kiselkast okus u ustima. Janko Leskovar je kao učitelj radio u Krapini te se za vrijeme našeg vremenskog putovanja posvetio prikupljanju informacija o samome gradu kako bi uspješno napisao knjigu 'Sjene ljubavi', čiji mi je primjerak poklonio budući da knjiga sadrži opise kulturne baštine Krapine smatrajući kako će mi biti od koristi. Nobelovac Ivo Andrić se želio tokom našeg putovanja uvjeriti u blagotvornost krapinskih mrzlica, budući da  je načuo kako se korištenjem hladnih kupki liječe mnoge bolesti i tegobe. Mislim da se uvjerio kada smo naglo otputovali u 1903. godinu u 'Kneippovo lječilište'.

 Budući da sam već bila umorna od cijelog putovanja vremenom, odlučila sam se oprostiti sa tim divnim ljudima i otišla kući pisati ovaj putopis što ga vi čitate ili slušate sada.