UZBUDLJIVA MUZEJSKA AVANTURA U AUSTRIJI

Autorica: Anja Devčić 

Putovati u stranu zemlju nije jednostavan pothvat. Potrebno je osigurati prijevoz, smještaj, dogovoriti se oko atrakcija koje biste posjetili, osigurati put za nazad, a najbitnije od svega razumjeti mrežu javnog prijevoza destinacije. Ipak, ako kao mi dolazite iz malog grada gdje javan prijevoz predstavlja hodanje od mjesta do mjesta onda odlazak u Austriju, točnije Beč i Graz, može predstaviti mali problem, no, o tome više naknadno.

Putovanje započinjemo iz Osijeka s autobusnog kolodvora u 13 sati kako bih tamo stigle u 21 sat. Putujemo baranjskim ravnicama sve do Mađarske granice gdje se zadržavamo poprilično dugo, a nakon stajanja nastavljamo put do Beča. Opisala bih vam krajolike Mađarske i Austrije da nisam većinu puta provela u snu. U Beč stižemo sat vremena nakon planiranog dolaska i odmah nakon putovanja busom, krećemo u potragu za tramvajem koji će nas odvesti u naselje gdje je apartman. Naravno, kako to i inače ide kada prijateljica i ja putujemo skupa od tramvaja krećemo u suprotnom pravcu od apartmana. Nedugo nakon, shvaćamo pogrešku te se ubrzo nalazimo s domaćinom i smještamo u apartman. Nakon dugog putovanja i snalaženja u novoj okolini odlazimo na spavanje. 

Ustajemo se u ranim jutarnjim satima te odlazimo u kupnju namirnica. Cijene su zapravo idealne s obzirom na destinaciju, a neke stvari su čak i jeftinije nego u Hrvatskoj, poput peciva i sličnih proizvoda. Nakon doručka i kupovine, krećemo u potragu za centrom grada i Katedralom sv. Stjepana koja se nalazi tamo. Nekoliko stanica nakon dolazimo pothodnikom ravno ispred Katedrale. Katedralu obilazimo poprilično brzo, s divljenjem smo razgledale umjetnost, skulpture i freske, ali ostale smo šokirane količinom štandova i proizvoda koji se prodaju unutar katedrale. Svega 15 minuta poslije odlazimo prema idućoj lokaciji (uz pomoć GPS-a), Carskoj riznici. Iako je bio sunčan dan, visoke zgrade oko nas stvaraju sjenu i hlad, a tek poneka zraka sunca osvjetljava neke dijelove puta. Na tim dijelovima, kao turističku atrakciju primijetile smo ljudi poput guštera iskorištavaju svaku zraku za upijanje sunca i malo topline. Ubrzo dolazimo do Carske riznice, a nakon što smo shvatile da je izložba poprilično skupa (preko 20 eura) i da su prikazana blaga Austrije (zlato i srebro), odlučujemo ipak uložiti naše vrijeme u nešto vrijednije. Stoga, krećemo u potragu za Muzejom primijenjenih umjetnosti, a koji se nalazi nekoliko minuta hoda od riznice. Odlučile smo se posjetiti jednu od izložbi koje su bile predstavljane u to vrijeme. Kartu za izložbu smo dobile po povoljnoj studentskoj cijeni (nije potrebna studentska iskaznica) od 7 eura. Izložba je bila poprilično neshvatljiva, ipak za nas nije moderna umjetnost. Zbunjeno napuštamo muzej i odlazimo prema Albertini gdje želimo utažiti svoju žeđ za umjetnošću koju ćemo razumjeti i osjetiti. Također, i tamo kupujemo kartu po povoljnoj cijeni ( ovaj put kao osobe mlađe od 26 godina). Moja je preporuka svima koji žele posjetiti Albertinu da za to odvoje nekoliko dana jer je sadržaj izrazito opsežan, prostor je ogroman i prostire se na četiri kata, ako ne i više. Razgledavajući smo provele preko tri sata. Razgledavale smo umjetničke radove sve od Andya Warhola pa do Picassa.

Nakon Albertine, uputile smo se na iduću lokaciju, Kuću Leptira, a usput smo kupile kartu za javni prijevoz od trajanja do 48 sati (cijena je povoljnija nego da se kupuje karta za svaki prijevoz pojedinačno). Ulaznica za Kuću Leptira platile smo pet eura, a iskustvo je bilo neprocjenjivo. Unutra je bilo iznimno toplo te smo s vremenom skidale sloj po sloj siječanjske odjeće. Provele smo oko sat vremena promatrajući leptire te smo željno iščekivale slijetanje leptira na naša tijela. Zanimljivo je da osoba na koju sleti leptir postane iduća atrakcija svim posjetiteljima, a sudeći prema osmjehu te osobe rekla bih da se dobije osjećaj posebnosti ili veće vrijednosti. Moja suputnica je bila jedna od tih posebnih osoba dok smo jedan leptir i ja s klupe promatrali sve te znatiželjne oči što su pogledom tražile šarena krila. Kako je već prošlo dosta vremena od našeg prvog obroka, nevoljko napuštamo Kuću Leptira te odlazimo do restorana kojeg TripAdvisor ocjenjuje kao vrlo dobrog i s povoljnim cijenama. Dakako i dalje se odlično navigiramo s javnim prijevozom te ubrzo dolazimo do restorana (ako ne brojimo nekoliko promašenih stanica). Naručujemo domaća austrijska piva, a kako bih bile sigurne da ćemo se najesti naručujemo jela s piletinom i tjesteninom. Moram naglasiti da su njihova crna piva iznimno gorka i da su mi naša (Hrvatska) piva puno boljeg i punijeg okusa. Nakon jela, odlazimo ponovno u centar grada gdje se smještamo na klupi te promatramo prolaznike i različite kulture. Samo na jednom mjestu možete se susresti s različitim kulturama svijeta. Hladan siječanjski zrak nas pokreće te se vraćamo u apartman i odlazimo na spavanje.

  Naš sljedeći dan započinje vrlo rano te se uz šalicu čaja spremamo napustiti apartman. Pomalo nepromišljen dio puta dovodi nas do situacije da s koferima i torbama odlazimo u posljednji obilazak Beča. Moja želja je bila da sjednemo na tramvaj i obiđemo neka mjesta koja nisu toliko turistički poznata, točnije da se malo izgubimo u nepoznatom pravcu. Tako smo došle do posljednje stanice tramvaja, a nesvjesno smo sjele upravo na tramvaj koji je vodio do naše sljedećeg odredišta, zabavnog parka. Sa svim stvarima uputile smo se prema zabavnom parku gdje su nas dočekale zatvorene vožnje i obnova parka. Topla preporuka je da prije provjerite je li zabavni park u funkciji. U sklopu parka nalazi se i Muzej voštanih figura, koji smo htjele posjetiti, no cijena od preko 25 eura nas je odgovorila od tog pothvata. Stoga, krećemo do sljedeće lokacije, a to je zoološki park. Svoje torbe i kofere odložile smo u ormariće (ormarići su besplatni) koji se nalaze u sklopu parka, a kartu smo kupile za 15 eura. Zoološki park je uistinu velik i zanimljiv, tamo se nalazi mnoštvo sisavaca, ptica, gmazova i kukaca. Međutim, izdvojila bih objekt u kojem se nalazi prašuma, koji je prepun ptica, riba i gmazova, zaista svijet za sebe naspram ostatka parka. Možete dobiti osjećaj kao da ste izašli iz svoje hemisfere i otplovili u nepoznato. Šišmiši koji vam vise nad glavom, male šarene ptičice na svakom koraku, ogromne kornjače koje se skrivaju na dnu jezera samo su dio te čarolije. Nekoliko sati nakon, a svega dva sata prije polaska našeg autobusa za Graz, krećemo prema tramvaju kako bismo sigurno na vrijeme bile na autobusnoj stanici. Tada započinje naša prava pustolovina u Beču. Sjedamo na tramvaj i od tog trenutka krećemo svim mogućim krivim pravcima i naše do tada uspješno snalaženje javnim prijevozom prestaje. Vozimo se duže od sat vremena s krivim tramvajima ili/i u krivom smjeru i polako gubimo nadu da ćemo uspjeti stići na vrijeme za polazak u Graz. Da ne opisujem sve te tmurne, a i pomalo zanimljive događaje, nekako uspijevamo doći na stanicu udaljenu nekoliko kilometara od mjesta gdje polazi autobus. GPS nam pokazuje da do mjesta polaska nam treba oko 40 minuta hoda. Tada je bilo 19 sati i 10 minuta, a autobus kreće u 19 sati i 40 minuta. Naša utrka s vremenom kreće. Uspijevamo doći na mjesto za koje GPS tvrdi da je autobusna stanica u 19 sati i 36 minuta, no ona tamo ne postoji. Ispitujemo prolaznike i dežurne policijske službenike gdje bi se mogla nalaziti ta stanica, ali i oni su jednako zbunjeni kao i mi te nas svi upućuju u različitim smjerovima. GPS u to vrijeme doživljava živčani slom te svaki idući korak pokazuje na drugu lokaciju. Vrijeme je 19:45, svaka nada se gasi, ali ne želim odustati, vraćam se na prvo mjesto gdje nas je GPS odveo, gledam na cestu i u tom trenutku ispred mene na crveno svjetlo semafora staje FlixBus (naš prijevoznik). Mahnitim mahanjem ruku, pokazivanjem na sebe i autobus zadobivam pažnju vozača, koji zbunjeno odgonetava moje pokrete te mi pokazuje da skreće desno. Spremno se okrećem, očekujući da će autobus pristati negdje kraj mene, ali naravno to se ne dešava. Autobus odlazi i odlazi, a ja krećem trčati za njim s više od 15 kila tereta na leđima (naravno, uzbrdo). Vozač nas je dočekao na toj "autobusnoj stanici" (navodnici su na pravom mjestu jer je na toj "stanici" postojao jedan mali znak potpuno neprimjetan). 

Naš put do Graza prolazi mirno i neotežano ako ne razmišljamo o prethodnim situacijama. Tamo stižemo oko 22 sata i odlazimo na večeru u obližnji afrički restoran. Smještaj smo dogovorile kod zajedničke prijateljice, ali moramo ju pričekati kako je ona tada bila na letu iz Meksika. Nalazimo se u centru grada, odlazimo do stana i željno odlazimo na spavanje. Kako za Graz nismo napravile plan niti smo imale posebne želje koje turističke lokacije posjetiti, prijatelj nas vodi u obilazak grada. Obilazak se uglavnom svodio na obilaženje antikviteta i suvenirnica kako bismo smo kupile poklone koje nismo u Beču. Naše obilaženje suvenirnica se odužilo te nakon 17 sati odlazimo do obližnjeg Muzeja suvremene umjetnosti, ali dolazimo pred zatvorena vrata. Preporuka je da provjerite koji je dan i do kada rade određene ustanove, ipak tamo su drugačiji zakoni nego u Hrvatskoj. Stoga, vođeni stomakom odlazimo u restoran koji pretežito posjećuju studenti i mladi te su cijene vrlo povoljne. Zanimljivo je da je način naručivanja drugačiji nego što to postoji u Hrvatskoj. Naime, na stolu se nalaze papiri s glavnim jelima: pizza, tjestenina, jela s jajima, vegetarijanska jela i slično. A na vama je da na papirima označite sastojke koje želite u vašem jelu, kao i veličinu i način serviranja. Uistinu nešto što bi se trebalo uvesti i u Hrvatskoj. Nakon jela odlazimo na koncert zbora Glazbene akademije Graza, ali ostajemo bez karata. No, skupnim snaga dolazimo na ideju da se probamo provući kroz pomoćni ulaz (ulaz za konobare i drugo osoblje), što nam i uspijeva. Tako smo pomalo ilegalno uspjeli poslušati zbor i njihove izvedbe nekih od najpoznatijih klasičnih pjesama, ali na njemačkom. Iako nisam skoro pa ništa razumjela svakako sam uživala u ambijentu i muzici. Poslije koncerta druženje se nastavlja u kafiću od ranih jutarnjih sati. Vraćamo se u stan kako bih pokupile sve svoje stvari te odlazimo na autobus koji vozi za Zagreb.

  Opraštamo se od Graza i Austrije, sjedamo na autobus, zatvaramo oči i tonemo u san. Budimo se tek na autobusnoj stanici u Zagrebu gdje presjedamo na idući bus za Rijeku i Pulu te tamo završava naše putovanje. Za kraj, znajte da putovanja nisu izuzetna ako barem jednom ne krenete krivim putem!