VIKEND PUSTOLOVINA NA RISNJAKU

AUTORICA: Anja Devčić

Nacionalni park Risnjak jedno je od najljepših zaštićenih područja na prostoru Republike Hrvatske. Stoga, prošle godine u ovo vrijeme prijateljica i ja odlučile smo kvalitetno iskoristiti par sunčanih dana za aktivni odmor u prirodi. 

Bio je jedan proljetni petak kada je moje putovanje započelo. U šest sati ujutro sam se s ruksakom na leđima zaputila prema pulskom autobusnom kolodvoru. Autobus je stigao na vrijeme, u 7 sati, pronašla sam svoje mjesto te smo nedugo nakon toga krenuli prema Rijeci. Jutarnje zrake sunca odvukle su me ponovo u san, pa se budim nekoliko trenutaka prije nego je autobus pristao na riječki kolodvor, u 9 sati i 30 minuta. Na kolodvoru me dočekuje prijateljica, moj suputnik u pustolovinama, s dva bureka i jogurta koji su brzo nestali dok smo upijale zrake sunca na riječkom kontu. Nakon doručka sjedamo u auto i krećemo prema Risnjaku. Putujemo cestom E65 sve do Fužina, a pritom uživam u pogledu na Ravnu Goru. Nakon kratke stanke u Fužinama, nastavljamo put prema Delnicama. Svega 40 minuta nakon polaska iz Rijeke stižemo u Delnice. Zaustavljamo se kako bih kupile namirnice potrebne za noćenje u Crnom Lugu. Međutim, moje spretno snalaženje GPS-om tu staje te se nekoliko puta vrtimo istim ulicama u neuspješnoj potrazi za Lidlom. Polako shvaćamo da je naša potraga besmislena i da je najbolja opcija uputiti se za Crni Lug te tamo pronaći trgovinu. Kako sam većinu puta provela uživajući u pogledu na prirodu, a prijateljica u pogledu na cestu odlučile smo zamijeniti mjesta te sam nastavila daljnju vožnju. No, kako sam tek nekoliko tjedana prije putovanja položila vozački ispit moja vožnja nije trajala dugo. Ipak, prijateljica je više uživala u pogledu na cestu nego u brizi o mojim prebrzim skretanjima u zavojima (a na putu do Crnog Luga ima ih mnogo). Tako na pola puta do Crnog Luga uzimamo još jednu stanku kako bih se odmorile i kako bi prijateljica osjetila tlo pod nogama. Oko nas nalazilo se okom nedostižno prostranstvo crnogorične šume te pored onako visokog drveća čovjek se zaista osjeća kao da malen kroči ispod zvijezda (u našem slučaju, sunca). Ponovno sjedam na suvozačko mjesto spremna da promatram svaki grm i travku što će nam se naći na putu. Svega deset minuta poslije stižemo do table na kojoj piše Crni Lug. No, od euforije što smo stigle do odredišta uspijevamo izaći iz Crnog Luga i otići do obližnjeg sela, Malo Selo. Naime, nije bila kriva samo euforija već i moja sposobnost snalaženja GPS-om. Naravno, na prvom produženju ceste se okrećemo i ponovno vozimo prema Crnom Lugu. Ovaj put smo se tamo i zadržale. Dok pokušavamo pronaći smještaj koji sam nam rezervirala preko Booking.com-a, prolazimo pokraj kafića i trgovine te ta mjesta obilježavamo kao iduće točke puta. Nekoliko krivih skretanja i potrošenih pet minuta ljutnje na GPS, pronalazimo kuću za odmor udaljenu svega 100 metara od glavnog ulaza u Risnjak. Izlazimo iz auta i prilazimo kući gdje nas dočekuje domaćica, iznimno ugodna i gostoljubiva starija gospođa. Ona nam na izbor daje da odaberemo želimo li odsjesti u većem ili manjem apartmanu (bili smo jedini gosti taj vikend), ali kako sam već rezervirala manji apartman, a tamo se ne bi puno zadržavale, onda smo taj i odabrale. Kada smo bile sigurne da smo se smjestile odlučile smo otići u trgovinu po namirnice. Nakon obavljene kupnje, odlazimo u obližnji i jedini kafić kako bih se dogovorile oko današnje pustolovine Risnjakom. Zadovoljne dogovorom, odlazimo prema apartmanu po sve potrebne stvari i spremne dolazimo do glavne informacijske kućice na ulazu u Risnjak. Tamo nas dočekuje djelatnik koji nam objašnjava dužinu i težinu svakog puta te sve druge potrebne informacije, osim jedne, no o tome više kada dođemo do toga. 

Zaputile smo se najkraćim i najlakšim putem, prema savjetu djelatnika. Tako kreće naša pustolovina Risnjakom, putem Poučne staze Leska. Staza je duga 4,2 kilometra i opremljena je signalizacijom od 23 informacijske table. Šetnju smo započele lagano prateći stazu s tek nekim povremenim skretanjima s puta kako bih se divile nekom palom deblu, skupini gljiva, neobičnim tragovima mahovine i biljkama. Hodajući nailazile smo na informacijske table na kojima su pisale informacije vezane uz floru i faunu, a najviše informacija je bilo o risovima, medvjedima i vukovima koji su glavna fauna tog područja. Dolazimo do sredine puta, kada nas put vodi u dva smjera, uzbrdo i nizbrdo, ovaj put odlučujemo se za teži put, uzbrdo. Na tom putu nailazimo na hranilišta životinja, no nismo imale sreće da se susretnemo s nekim od životinja tog područja, iako nam je drago što se nismo susrele s medvjedom. Nedugo nakon tog hranilišta nailazimo i na drugo, no ovaj put je to hranilište za ptice. Ni njih nismo vidjele, ali imale smo priliku cijelim putem uživati u njihovoj pjesmi. Nekoliko koraka dalje nailazimo na primjer stare kuće, poprilično niske građe, naravno da smo to otkriće obilježile fotografijama. Kako vrijeme odmiče, glad nas dostiže pa u potrazi za klupom nailazimo na staru gorsku kuću ispred koje je postavljeno nekoliko stolova i klupa. Tamo nas je dočekala grupa ljudi, no uspjele smo pronaći mjesto pod suncem na jednoj od klupa. Nakon jela naš put se nastavlja te krećemo u daljnje otkrivanje staze. Nekoliko skretanja i spuštanja uz prirodno napravljene stepenice (zemlja i korijenje drveća) dolazimo do potoka i mosta. Zastale smo na mostu kako bih uživale u bojama oko nas, sve nijanse zelene i poneka nijansa žute stapale su s prozirnošću vode i smeđom bojom mosta. Uz korito potoka nastanile su se mnoge biljke koje nismo uspjele vidjeti prije, imena im ne znam, ali znam da vrijedi promatrati ih satima. Glasovi ljudi upućivali su na to da nam se bliži kraj puta te smo odlučile skrenuti s označenog puta u potrazi za do sada neviđenim, životinjama. Međutim, u našoj potrazi naišle smo samo na polegnuta debla, korov i još gljiva. Ipak, put kroz korov nas je doveo do otvorenog prostora, livade, s kojeg je pogled sezao sve do najvišeg vrha Risnjaka. Kako nam je ostalo vremena prije zalaska sunca odlučile smo raširiti deku i odmoriti se. Kako je bilo na početku tako je bilo i sada te su me zrake sunca ponovno odvele u san. Budimo se u sutonu i spremamo za polazak prema apartmanu. Put do glavne informacijske kućice trajao je kratko, ali smo na putu naišle na mali adrenalinski park, koji smo svakako morale isprobati. Tako idućih 15 minuta isprobavamo poligone i vraćamo se u osjećaj djetinjstva. Taj osjećaj je trajao kratko jer ga je zamijenio osjećaj gladi i žeđi. Stoga, upućujemo se u restoran udaljen svega par minuta od nas ( na samom ulazu u park). 

Restoran je bio pun šetača, planinara, sve u svemu, turista. Svatko u svom filmu, u svojoj priči, pa tako i mi. Naručujemo svaka po pivo i porciju pastrve s krumpirima i povrćem na lešo. Čekajući jelo razmjenjujemo doživljaje, a pogled nam bježi prema malom obližnjem jezeru kraj kojeg je travu pasao jedan konj, a kojem su društvo pravile guske i dvije skulpture. Razmišljanje i razgovor prekida konobarica koja pred nas stavlja naizgled ukusnu pastrvu. Štoviše, ne samo naizgled, jer to je uistinu bilo najfinije jelo koje smo probale, mekano meso pastrve spojeno s povrćem i krumpirima na lešo ostavile su nas željne još jedne porcije. Restoran nas nije oduševio samo hranom, već i interaktivnim sadržajem koji se nalazi na putu do wc-a. Naime, pronašle smo interaktivnu ploču na kojoj je moguće riješiti kviz o tome što smo sve naučile s informacijskih tabli i letaka. Također, prije samog ulaza u wc, postavljen je zid na kojem su prikazane sve vrste tla što se mogu pronaći na prostoru Hrvatske. Polako, a pomalo i nesvjesno dočekale smo mrak i svježi hladan zrak noći koji nas tjera nazad u apartman. Stižemo u apartman svega nekoliko minuta nakon odlaska iz restorana, a nakon dugog dana san dolazi jako brzo. 

Budimo se u kasnim jutarnjim satima, odgađamo alarm nekoliko puta, ipak je umor od dana prije prevladao. Nakon doručka i čaja spremamo stvari, vraćamo sve na mjesto i opraštamo se od domaćice. Naše putovanje nije još gotovo, ali da bih došle do našeg sljedećeg odredišta potreban nam je auto. Naime, odlučile smo potražiti izvor Kupe, a koji je prema uputama djelatnika parka iznimno jednostavno za naći. Prema njegovim riječima trebamo pratiti cestu dok ne dođemo do parkirališta na kojemu je kućica poput one na glavnom ulazu u park samo što u toj kućici neće nitko raditi, a put do izvora je odmah pokraj parkirališta. Uzbuđene i željne pustolovine krećemo na put prema izvoru Kupe. Naravno, ponovno uključujem svoju sposobnost orijentiranja pomoću GPS-a (u nadi da će ovaj put biti uspješno). Stoga, deset minuta poslije skrećemo s ceste na bijeli put (iako tamo nije bilo ni parkiralište ni kućica) gdje nas vodi GPS. Auto ostavljamo na sigurnom mjestu i dalje nastavljamo pješke. Bez obzira na to što se spuštamo sve niže i sve dublje ulazimo u šumu i dalje se ne odvajamo od GPS-a, uvjerene da smo na pravom putu. Ovaj šumski put kao i svaki na području Risnjaka prepun je raznovrsnih biljaka, čudnovatog drveća koje svoje krošnje spaja s drugim drvećem i zova ptica koji nam stvara ugođaj tijekom šetnje. Nekoliko kilometara nizbrdo, zaključujemo da ćemo prije pronaći sve krugove Danteova pakla nego što ćemo pronaći izvor Kupe. Tako nas je moja sposobnost orijentacije GPS-om odvela na krivi put, ali ne i manje lijep (mislila sam u sebi utješno). Shvaćajući pogrešku (upisala sam krivu adresu u GPS) ponovno se u nama javlja nada da ćemo pronaći izvor Kupe. Žurnim koracima se vraćamo prema automobilu, već smo potrošile dva sata dana na krive puteve. Ovaj put upisujem točnu lokaciju i svega 20 minuta poslije nalazimo parkiralište i kućicu. Nevjerojatno uzbuđene što smo uspjele pronaći točnu lokaciju otkrivamo put koji vodi nizbrdo, a kako je GPS pokazivao to je bio pravi put. No, ipak u nama se budi sumnja, treba li vjerovati mojoj orijentaciji GPS-om, put je pomalo zarastao korovom i grmljem, ali ipak taj put se podudara s pričom djelatnika parka... Uvjeravamo se kako oko nas nema drugog puta i krećemo u pustolovinu. Ovaj put je bio najstrmiji do sada, konstantno spuštanje i proklizavanje po mokrom lišću nije nam ulijevalo samopouzdanje, ali ne odustajemo i držimo se uputa GPS-a. Sat vremena poslije dolazimo do najniže točke, a tamo nailazimo na potok. Da, to je bio samo jedan mali dio Kupe, ali ne i njen izvor. Naš strah je potvrđen, opet smo na krivom putu i to nekoliko kilometara na krivom putu, što znači da nas čeka nevjerojatno težak put prema nazad. 

Podupirale smo jedna drugu i mentalno se pripremale za ono što nas čeka (da, mentalno, jer fizički ionako nismo bile spremne). Zaputile smo se uzbrdo i svakih par minuta radile stanke da bismo došle do daha. Za svako skretanje mislile samo da je kraj, a nismo ni slutile da je kraj kilometrima od nas. Važno je spomenuti da se oko nas protezala šuma i netaknuta priroda u kojoj svatko može uživati, ali mi smo tada imale na umu drugi cilj, popeti se na taj naš Mount Everest i udahnuti slobodu. Neizvjesnost se osjetila svakim korakom te nakon dugo vremena i jedno skretanje u lijevo vidjele smo kraj puta. Potaknuta prizorom (najljepši prizor tog dana) počela sam trčati samo da napokon dotaknem ravnu površinu. Na prvom koraku slobode suočila sam se s grupom ljudi koji su bili spremni potražiti izvor Kupe tim putem. Brzo sam ih odgovorila od toga, a i oni su se sami odgovorili kada su ugledali nas dvije, umorne, znojne i zadihane, jednostavno rečeno, gotove. Nakon svih krivih skretanja i krivih puteva uzele smo dugu stanku za odmor skrivene u hladu i ispijajući posljednje kapi vode. Negdje oko 15 sati odlučile smo krenuti nazad prema Rijeci. 

Po dolasku u Rijeku, prijateljica me vozi na kolodvor gdje hvatam idući autobus za Pulu. Nedugo nakon što je autobus krenuo, pogled na more i poneka zraka sunca označava kraj pustolovine i moj ponovni povratak u san.