PUTEVIMA ISTARSKE TRADICIJSKE GLAZBE

AUTOR: Zoran Karlić

Svako putovanje ima početak i kraj, neovisno o vrsti ili obliku putovanja na koje se kreće. U glazbenom smislu ono započinje interesom za glazbu, a završava, rekao bih, na kraju života. To se doima logičnim ako znamo da glazba predstavlja znanje i vještinu, odnosno umjetnost vremenske organizacije zvuka; umjetnost kombiniranja zvukova prema određenim pravilima i može se prakticirati i u poznijim godinama života. Do posljednjeg daha! 

Slika 1. Valter Primožić i Đordano Višković 

   Slika 2. Ivan Fonović Zlatela

Svako putovanje započinje na neki svoj, osobni i specifičan način, a tako je bilo i u mom slučaju. Kada kreneš na putovanje ne možeš predvidjeti njegov kraj, a na tom putu otvaraju se različita, neočekivana vrata. Tradicijsku glazbu želio sam upoznati iz već uobičajenih klišeiziranih pobuda - „jer je i moj pranono sopa i kanto[1]“, a sve u želji približavanja obiteljskim korijenima. Na tom putu su me, osim početne znatiželje i daljnjeg usavršavanja, dočekale i brojne prepreke zbog kojih mnogi odustanu od daljnjeg putovanja. Jedan sam od onih koji nisu odustali, a u otkrivanju tradicijske glazbe prošao sam put od zaljubljivanja i otkrivanja nepoznatih dimenzija do pronalaska dubljih spoznaja. Zvuči neobično, no u tradicijskoj glazbi moguće je otkriti nevjerojatne višestruke čarobne svjetove. Uostalom, kao i u drugim stvarima u životu ako „dovoljno duboko zagrebeš“. I dalje otkrivam, sakupljam iskustva i uživam u tim svjetovima. No, te su spoznaje sakrivene slučajnim prolaznicima budući da se spoznaju tek dugotrajnim radom. Tradicijsku glazbu upoznao sam davne 1998. uz dvoje divnih nesebičnih glazbenika - Valtera Primožića (1953.-2013.) i Đordana Viškovića (1939.). Upravo su oni (slika 1) utihnulu tradicijsku glazbu Kršanštine revitalizirali i vratili u život. Primožić je zaslužan i za rekonstrukciju starinskih glazbala te je osnivatelj Kulturno umjetničkog društva (KUD) Ivan Fonović Zlatela iz Kršana. Višković je u svemu bio podrška i partner sopac[2] Primožiću. Zajedno su rekonstruirali zaboravljene svirke i napjeve Kršanštine. Sve ovo učinjeno je na temelju bogate ostavštine obitelji Zlatela iz sela Lazarići na području općine Kršan. Naime, Ivan Fonović Zlatela (1886.-1947.) poznat je kao najveći majstor svog vremena, a i danas ga se smatra jednim od najvećih izrađivača istarskih glazbala ikada (slika 2). Živio je i radio u rodnom selu Lazarići cijeli svoj život. Poznata su svjedočanstva brojnih svirača iz cijele Istre kako su u Lazariće dolazili po svoje nove sopele. Navode kako su bile vrlo skupe, uspoređujući njihovu vrijednost s cijenom “mladog, radno sposobnog vola“. Za predstavljanje osebujnog Ivana Fonovića Zlatele trebao bih napisati još par stranica stoga zainteresirane pozivam na istraživanje.

Davne 1998. godine u školi sviranja KUD-a Zlatela dobio sam svoju miću sopelu[3] koju i danas ljubomorno čuvam. Moji dugogodišnji svirački partneri na velikoj sopeli su Nenad Fonović i Đordano Višković. Sopele su glazbala koja spadaju u kategoriju aerofonih glazbala i prema literaturi potekle su od europskih srednjovjekovnih šalmaja. Sviraju se u paru te razlikujemo malu i veliku sopelu. O njihovom porijeklu ne postoji jedinstveni stav znanstvenika, no znamo da je njihova glazba netemperirana, u naturalnom šestotonskom nizu, tzv. tijesnim intervalima. Zvuk proizlazi iz trščanih pisaka dvojezičaka nataknutih na špuletu i za sviranje se koristi pet rupica na prebiraljci. Bušene su konusno u obliku obrnutog lijevka (slika 3). Njihovu glazbu poistovjećuje se s pjevanjem na tanko i debelo koje je također karakteristično po unisonim završecima.

Slika 3. Vela i mića  sopela

Uobičajeno se sviraju u paru, posebice kada govorimo o tradicijskom sviranju. No, među mladima se nerijetko malu sopelu koristi kao prateće glazbalo uz razna tonalna glazbala (npr. harmonika). S takvom se praksom započelo prije više od 90 godina kada se ovim prostorima proširila diatonska harmonika, tzv. trieština. Može se reći da je harmonika spasila i iz zaborava iščupala sopelu.

Većina sopaca svirku izvodi u paru kao u primjeru mojih učenika, Viliama Vojića i Dalena Načinovića.

Uz dobru organizaciju i tehničko usklađene instrumente moguće je uključivanje više glazbala (snimka sviračke sekcije KUD-a Zlatela).

Na Kršanštini je sviranje na sopelama bilo izuzetno popularno i prakticiralo se u kontinuitetu do 1968. godine kada je posljednji aktivni svirač Ive Lazarić Šimon s obitelji emigrirao u San Francisco. Zahvaljujući snimkama iz Amerike rekonstruiralo se puno izvedbi pa i starinski balon na trieštini, koji predstavlja svojevrsnu transformaciju u korištenju novih glazbala za stare izvedbe.

Glazbenici su oduvijek tražili nova rješenja i nove izazove - tako su trieštinka, a kasnije i harmonika gotovo u potpunosti zamijenile stara glazbala. Tek je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Primožić započeo rekonstrukciju Zlatelinih glazbala te istovremeno revitalizaciju zaboravljene tradicijske baštine - svirke, pjesme i plesa Kršanštine.

Jedan od novijih i modernijih pristupa povezivanja sa starijom tradicijskom glazbom uočava se i u izvedbi legendarnog, meni omiljenijeg, istarskog narodnog pjevača, Slavka Celije.

Također, posljednjih je godina popularno pojavljivanje etno bendova koji svoju glazbu temelje na tradicijskim skladbama. Šćike svakako pripadaju generaciji mlađih etno bendova u Istri.

Upoznavanje sa sopelama trajalo je nekoliko godina, a usporedno sam se upoznao i s mihom[4]. Mih je glazbalo s mješinom izrađenom od životinjske kože (ovčja i janjeća koža) i drvenog dvocijevnog glazbala s dva trščana piska jednojezička - mišnjice (slika 4). Svojevremeno, mih je bio jedno od najraširenijih glazbala na Labinštini, ali i u Istri. Glazbalo je također ugođeno u tijesnim netemperiranim intervalima. Mih je starije glazbalo od sopela, a na području Hrvatske istovremeno postoji cijeli niz različitih varijacija sličnih glazbala.

Pretežito se koristi kao glazbena pratnja za plesove ili kao pratnja uz pjevanje.

Slika 4. Mih

Sva spomenuta glazbala pripadaju glazbenoj praksi Dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja za koje znamo da su upisani u Registar nematerijalne kulturne baštine čovječanstva pri UNESCO-u. 

Moje glazbeno putovanje zaista se pratile razne „zgode i nezgode“ te ih nije lako sažeti u ovoj kratkoj priči o tradicijskoj glazbi. No, kako moje tradicijsko putovanje još uvijek traje nadam se ponovnom druženju. 

Stoga, dragi čitaoče, vjerujem da si uživao, ponešto naučio i zainteresirao se za čarobnu istarsku tradicijsku glazbu. 

Do sljedeće prilike, uživajte u svim Vašim putovanjima, ma kakva god ona bila. 

[1] mih, meh, mijeh, mješina - glazbalo s mješinom. 

[2] sopela (ili roženica). Ne sopila, one se nalaze na Krku i Hrvatskom primorju te su tehnički različite i drukčiji su odnosi među tonovima u odnosu na istarske sopele (roženice). 

[3] jer je i moj pradjed svirao i pjevao 

[4] svirač