POVIJESNI RAZVOJ STUBIČKIH I KRAPINSKIH TOPLICA

 AUTORICE: Mihaela Brodar, Bruna Kurka 

    Stubičke i Krapinske toplice nalaze se u Krapinsko-zagorskoj županiji, odnosno u Hrvatskome zagorju. Njihov geografski položaj vrlo je povoljan zbog blizine glavnih emitivnih tržišta; Graza, Munchena, Trsta, Maribora, ali i blizine zagrebačkog aerodroma. 

    Iz putopisa Fra Ma Fu (Franjo M. Fuis) Putopisne reportaže, Biciklom kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju, može se zaključiti kako je život u Hrvatskome zagorju u 20. stoljeću bio vrlo težak. Stanovništvo je živjelo isključivo od poljoprivrede; ,,zemlja dala - zemlja uzela'', kaže Fuis u svome putopisu. Tijekom svog putovanja prolazio je kroz Krapinu, Stubake, ali i boravio nekoliko dana u Varaždinskim toplicama te se oduševio njihovom pozitivnom učinku za zdravlje. 

    Izvori Stubičkih toplica leže u prostranoj dolini rijeke Krapine, uz niske sjeverne obronke Medvednice. Sa sjeveroistočne strane su zaštićene brdom Kamenjakom, a na jugozapadnoj se izdiže Kapelščak. Lječilište je smješteno na spoju dvaju potoka i okruženo prostranim parkom koji se prostire sve do šumovitih obronaka okolnog gorja. Na osnovu nalaza novca iz vremena cara Hadrijana može se pretpostaviti da su vrelo poznavali i upotrebljavali Rimljani. Stubičke toplice izuzetno su pogodne za bolesti kralježnice, reumatske bolesti te za oporavak od operacija i sportskih ozljeda. 

    Toplice od predrimskog razdoblja predstavljaju ugodan prostor za život i privlačno odredište za posjet te mjesto za ozdravljenje. Uporaba mineralnih voda činile su sastavni dio pučke medicine. Pučku balneologiju obilježavaju duge kupelji, koje su trajale satima, pa i danima, te pijenje velikih količina vode. U kupanje se uobičajilo i puštanje krvi pomoću rogova, koje je izvodio barbir, odnosno brijač. Većinu barbirenih činile su žene. Barbiranje se obično obavljalo u zajedničkoj kupelji, pri čemu se krv miješala s vodom i bojila se. Takvu je krvavu kupelj, nakon posjeta Krapinskim toplicama, opisao austrijski rudarski liječnik dr. Balthasar Hacquet 1784. godine. Prilikom barbirenja događali su se i smrtni slučajevi, pa ga se već u 18. stoljeću pokušava ograničiti i staviti pod kontrolu, no većih rezultata nema prije polovice 19., a barbirenje se nastavilo u 20. stoljeću. 

    Termalno vrelo Stubičkih toplica spominje se još 1209. godine kao Teplitz bey Stubisza, a njihovo ljekovito djelovanje spominje se u opisu seljačke bune mađarskog povjesničara Nikole Istvanffyja 1622. godine. Nakon što je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac 1806. godine kupio Stubičke toplice, one doživljavaju procvat. Tako je 1811. godine izgrađena glavna kupališna zgrada - Maksimilijanova kupelj, izvedena u baroknom stilu. Iza glavne zgrade, sagrađen je i mali osmerokutni paviljon, parna kupelj, poznata pod nazivom Dijanina kupelj. Kapela sv. Katarine izgrađena je i posvećena 1814. godine te čini treću građevinu kupališno-lječilišnog kompleksa Stubičkih toplica.

    Liječnik Josip Šitić je 1814. godine izdao knjigu o Stubičkim toplicama i donosi fizikalno-kemijski opis Toplica. Šitić u svojoj knjizi hvali zagrebačkog biskupa Vrhovca te donosi detaljan opis izgleda Toplica, ali i njihovog pozitivnog utjecaja na zdravlje.

    Početkom 20. stoljeća Stubičke toplice bile su poznate u cijeloj Europi kao moderno kupalište. Između dva rata djelovale su kao dioničko društvo u većinskom vlasništvu obitelji Mihun, kao i Krapinske toplice. Godine 1936. otvorena su još četiri otvorena bazena koja su služila za rekreativne svrhe, dok je 1953. godine osnovan prvi bolnički stacionar za rehabilitaciju u prirodnim lječilištima Hrvatske. U Stubičkim toplicama je 2010. godine umrla naša poznata književnica i dobitnica svih većih književnih nagrada, Vesna Parun. 

    Krapinske toplice nalaze se na povoljnom položaju u kotlini, zaštićenoj sa svih strana i otvorena prema jugu. Toplice su poznato termalno lječilište, a njihova voda ocijenjena je kao šesta najkvalitetnija voda u Europi. Posebno je ljekovita za srčane bolesnike, reumatizam i oboljenja kralježnice. 

    Ime Krapinskih toplica prvi put se spominje 1334. godine u Statutima zagrebačkog Kaptola kada se nazivaju Toplitza. Franjo Keglević bio je prvi vlasnik Toplica koji je ulagao u njihov razvoj i gradnju kako bi potaknuo korištenje termalnih izvora. Prvi sigurni podaci o upotrebi vrela su potječu iz 18. stoljeća iz knjige; Od kreposti Toplic Varaždinskih i Krapinskih, Leopolda Payera koja je izdana 1709. godine. Iako su u to vrijeme Toplice bile najpoznatije kupalište u Hrvatskoj, bile su vrlo skromno građene. Tek 1792. godine gradi se kupalište Dubrava, a 1808. godine izgrađena je i kupelj Rukavina. Godine 1862. Jakov Badl kupuje Toplice i započinje obnovu postojećih i gradnju novih zgrada. Sagrađene su nove kupelji (Jakobova, Marijina i Pučka) te hotel sa 128 soba, restoran i lječilišna zgrada. Time su Krapinske toplice postale moderno lječilište, koje u sklopu Austro-Ugarske Monarhije ostvaruju značajne turističke rezultate. Krajem 19. stoljeća svrstane  su u red elitnih lječilišta. Prvu knjižicu o Toplicama napisao je Leopold Tanzer koja je tiskana u Beču 1861. godine. Njegov nasljednik, dr. Dominik Balancari izdao je 1868. godine monografiju Krapinske toplice, njihova topla vrela i kupelji u kojemu opisuje već spomenuti postupak barbirenja. Izgradnja otvorenih bazena započela je 1938. godine, a u to su vrijeme Toplice dioničko društvo u većinskom vlasništvu obitelji Mihun. Sljedeću etapu razvoja Toplica obilježilo je osnivanje bolničkog odjela za reumatske bolesti i ortopedsku rehabilitaciju 1956. godine.

    Krapinske toplice posjećivali su i brojni poznati hrvatski književnici, putopisci i političari, a u nastavku otkrijte tko su neki od njih. 

    Gjuro Szabo, hrvatski konzervator, muzeolog i povjesničar je u svojoj knjizi Hrvatsko zagorje spominje Toplice i njihova tadašnjeg vlasnika;

    ,,Lutajući cijelo prijepodne tim lijepim krajem, stvorimo se gotovo neočekivano u našim dragim Krapinskim Toplicama, koje je zapravo iz primitivnih početaka stvorio Jakov Badl kad ih je 1862. kupio pa je sve to ostalo i današnjoj generaciji, a Krapinske su Toplice postale poznate nadaleko. Mi se stariji sjećamo poduzetnoga Badla, kad je na našoj nezaboravnoj izložbi od g. 1891. izložio u posebnom paviljonu dioramu svojih Toplica.’’ (Kroz Hrvatsko Zagorje, Gjuro Szabo, 1939)

    Nobelovac Ivo Andrić također je boravio u Toplicama 1918. godine na dva-tri mjeseca, a otac gradonačelnika Krapine svojevremeno se bavio poviješću te potvrdio ovu tvrdnju;

    ,,Krapina je od uvijek privlačila ljude. Iako je Andrić ovdje došao radi bolesti, on je na neki način obogatio sebe i ljude koji su živjeli u Krapini. Ima i jedna zanimljivost o mojem pokojnom ocu, koji se svojevremeno bavio poviješću i pisao Andriću da opiše svoj  boravak u Krapini, ali on mu nije na to odgovorio. To je bilo u ono vrijeme kad je osvojio Nobelovu nagradu, pa je zanimanje javnosti za njega bilo veliko, zbog toga vjerojatno nije imao vremena o tome napisati par redaka.’’ (Gradonačelnik Krapine Drago Kozina) 

    Književnik Janko Leskovar također je boravio u Toplicama i napisao dojmove svog boravka; 

    ,,U Toplice sam došao u proljeće godine 1891, baš kad je u Vijencu bila štampana moja novela Misao na vječnost. U Toplicama se nađoh u potpunoj zbilji života. To mi je mjesto dalo puno pobuda i građe za književni rad. Tu sam napisao većinu svojih beletrističkih djela, a nema sumnje da sam tu bio ostao, da bih stvorio i više. U Toplicama je bilo stjecište ne samo zagorske aristokracije i šljivara nego i ljudi sa sviju strana. Tu sam upoznao i neke naše političare: Folnegovića, Hinkovića, a otac domovine, Starčević, bio je svake godine gost župnika Rukavine. Kod tog je župnika došlo i do pomirenja naših velikana Strossmayera i Starčevića. Da sam bio ostao… ali u mojoj knjizi života bilo je drukčije zapisano.” (Leskovar, J. Sabrana djela I. Pregrada: Ogranak Matice hrvatske, 1993. str. 480.)

    Pjesma 1909. Antuna Gustava Matoša, nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja, objavljena je kao završetak Matoševa članka "Gaj", prigodom proslave u Krapini. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Taj članak Matoš završava riječima: 

,,,U Krapinskim Toplicama kamo odoh sa našim umjetnicima na dva dana, dosađivaše nam u nedjelju kiša. Od dugočasnosti legnem, i razmišljajući o Krapini, o Khuenu i godini 1903., o nedalekoj Lepoglavi i ovoj lijepoj zemlji, usnem ovaj ružni san.’’

    Današnje stanje obiju toplica vrlo je povoljno. Stubičke toplice raspolažu kapacitetom od 235 kreveta u tri međusobno povezana objekta - Maksimilijan, Dijana i Toplice te hotel Matija Gubec. Za razliku od Krapinskih toplica, Stubičke imaju nešto veći broj ukupnih turističkih dolazaka no razlog tomu je veći broj smještajnih kapaciteta od onog kojega imaju Krapinske toplice. 

    U Krapinskim toplicama se osim Specijalne bolnice nalazi i hotel Villa Magdalena koji je osvojio nagradu za najbolji mali kontinentalni hotel Hrvatske, uz sklopu kojega se nudi veliki broj wellness i spa usluga. Godine 2015. otvoren je najveći kompleks unutarnjih bazena u Hrvatskoj. 

    Povijesni razvoj Stubičkih i Krapinski toplica vrlo je bogat i svjedoči o tadašnjim životnim prilikama, ali i prepoznatljivosti obiju toplica kao modernih lječilišta. Danas su one vrlo poznate, no ipak je potrebno ulagati u njihovu međunarodnu prepoznatljivost i obogaćenje ponude kako bi doprinijele razvoju zdravstvenog turizma u Hrvatskoj. Hrvatska obiluje brojnim toplicama i ima veliki potencijal za razvijanje upravo zdravstvenog oblika turizma i kreiranje rute lječilišnih spa destinacija.