SRETAN BOŽIĆ I NOVA GODINA!

 Autori: Bruna Kurka i Matteo Legović

    Studenti Kulture i turizma, koji slušaju kolegije Europski identitet i Kulturni identitet Hrvatske, ispratili su staru godinu radionicom i gostujućim predavanjem na temu različitih blagdanskih tradicija. Gostujući predavači na radionici - Ilina Gjorgijevska, Bartola Mavrić i Michaël Green, upoznali su nas s bogatstvom raznolikih običaja proslave blagdana širom svijeta. Kozmopolitski način života i mozaik različitih tradicija karakteristični su i za hrvatsku i za europsku kulturu, tako da je ovo bila odlična prilika da se na poučan i zabavan način informiramo o sličnostima i razlikama u našim tradicijama. 

    Kolegica Ilina Gjorgijevska je porijeklom Makedonije, studira Turizam na Sveučilištu u Mariboru u Sloveniji, a kao Erasmus studentica protekli semestar provela je u Puli, gdje trenutno živi. Predstavila nam je običaje obilježavanja Božića u Makedoniji, i s obzirom na to da je Makedonija pretežito pravoslavna država, bilo je zanimljivo upoznati i njihovu tradiciju slavljenja. Badnik je naziv za Badnju večer i posebno važna za taj dan je tradicija dijeljenja kruha u koji se stavlja novčić. Vjeruje se da će osoba iz obitelji koja dobije komad kruha u kojemu se novčić nalazi, imati puno sreće i blagostanja tijekom cijele nove godine. Sedmoga siječnja je Božić, kada se obitelj okupi i kada se jede božićni ručak. Ljudi koji su religiozni idu ujutro na misu u crkvu (iako mlađi ljudi, koji toliko ne drže do tradicije, pa i naša gošća, kako je napomenula, nemaju taj običaj). Slično kao i u Srbiji, slave Staru godinu 13. siječnja, koja se u Makedoniji naziva Vasilica. Za taj blagdan karakteristično je da tada započinje sezona zimskoga karnevala. Priče koje stoje iza tih karnevala različite su, no glavna ideja je izrada maski za koje važi pravilo da što su strašnije to bolje i bukom koju proizvode, instrumentima, vikom i skakanjem, tjeraju zle duhove i zimu, izražavajući dobrodošlicu proljeću. To je zapravo poganska tradicija, ali je ona zadržana, iako nije prepoznata i od strane crkve. Najpoznatiji karneval je u gradu Vevčani i ujedno je to i najstariji karneval koji se održava. Na blagdan Vodici, Bogojavljenje, svećenici bacaju križ u vodu, dok muškarci skaču u rijeku ili jezero kako bi uhvatili križ. Onaj tko uhvati križ smatra se kumom grada do kraja godine i nagrađen je srećom i blagostanjem cijele godine. Ovaj ritual zapravo simbolizira Kristov ulaz u rijeku Jordan, a održava se svake godine 19. siječnja. Dvadesetoga siječnja su ženski Vodici iliti blagdan Ivana Krstitelja. Zanimljivo je da svi ljudi, iako nisu religiozni, imaju dva rođendana odnosno imendan. Imendani, kao i običan rođendan, slave se uz poklone. Na 20. siječnja, ako se netko zove Jovan ili Jovana, John, ima svoj imendan. 

    Ilina je rekla kako je već davno napustila svoju zemlju i otišla studirati prvo u Hrvatsku, Sloveniju, Češku, zatim opet u Hrvatsku, i zapravo nikada nije imala prilike slaviti svoje blagdane jer je, nažalost, svake godine imala ispite na Badnjak i Božić. Sada kada je udana za kolegu iz Hrvatske, ima priliku slaviti dva blagdana, a zajedno sa svojim izabranikom odlučila je prisvojiti ponešto iz svake od tradicija. Primjerice, oboje vole tradiciju kruha s novčićem, što dolazi iz Irinine kulture, dok je Božićnu večeru preuzela od svoga izabranika katolika. 

    Bartola Mavrić dolazi iz Selca kraj Crikvenice, svoje studiranje u Puli započela je 2009. godine, a završetkom preddiplomskog studija Kultura i turizam, 2012. godine preselila se u Istanbul. Bartola nam je priznala da nije bila sigurna zašto ju je privukao grad u koji je došla samo s jednim koferom i nije poznavala nikoga, s malo novca kod sebe, no srećom je upoznala djevojku na Facebook-u koja joj je ponudila smještaj na mjesec dana. Tijekom tih mjesec dana Bartola je odlučila razmisliti o tome što će dalje, odnosno hoće li se vratiti u Hrvatsku ili nastaviti u Istanbulu. U međuvremenu je saznala za stipendiju koju dodjeljuje turska vlada, na koju se prijavila i dobila stopostotnu stipendiju za diplomski studij na Sveučilištu u Istanbulu! Prvih šest mjeseci učila je turski jezik, nakon toga započela je diplomski studij koji je završila 2016. godine. Zatim je počela raditi kao pripravnik u američkoj školi, a nakon toga, 2018. godine seli se u Nigeriju sa svojim mužem, gdje su ostali godinu dana. Otvorili su kompaniju, a nakon toga odlučila je nastaviti studij te se iz Nigerije vratila u Istanbul raditi na doktoratu iz turizma na Sveučilištu u Istanbulu. Turska je muslimanska država, stoga se tamo nema prilike vidjeti mnogo božićnih tradicija, posebno u istočnoj Turskoj. Najviše kozmopolitskog ugođaja može se osjetiti u Izmiru, koji je multikulturni grad s velikim brojem stanovnika. Bartola je predstavila svoju tradiciju zajedno s tradicijom svoga muža koji je musliman, stoga zajedno slave i muslimanske i kršćanske blagdane. Napomenula je da nije religiozna, već samo slijedi tradiciju te ju voli zato što se na te dane obitelj okuplja i osjeća se zajedništvo, iako to nema veze s crkvom i religijom. U prosincu u Istanbulu postoje božićne dekoracije, ali one nisu povezane s Božićem. Kako kaže Bartola, puno ljudi u Turskoj miješa Novu godinu i Božić stoga često dođe do simpatične greške kada joj prijatelji čestitaju ''Happy New Christmas''. Razlog toj zbrci je taj što muslimani prate drugi kalendar, pa nisu upućeni u ova dva kršćanska blagdana. Po tome kalendaru, muslimani nemaju niti jedan zimski blagdan. Kako bi stvorili blagdanski ugođaj, proizvodi kompanije Bartole i njena muža, pakirani su kao božićni pokloni. Jedna od najdražih stvari joj je božićni sajam koji se održava 15. prosinca već 15 godina u jednom od istanbulskih hotela, na inicijativu organizacije žena u kojoj i sama sudjeluje.  Na sajmu se mogu kupiti razni blagdanski pokloni i naći ljudi iz cijeloga svijeta, pa su, prema Bartolinim riječima, prije dvije godine sajmu prisustvovali i gosti iz Papua Nove Gvineje, koji su predstavljali vlastitu tradiciju. Ljudi donose svoju hranu i proizvode i sav novac prikupljen od sajma ide u dobrotvorne svrhe, bolnici, stoga je događaj potpuno u božićnome duhu. Ove godine je sajam nažalost otkazan zbog aktualne pandemije. U Istanbulu se nalazi crkva Sv. Antuna, gdje se u ponoć održavaju mise. Na božićno jutro Bartola obično s prijateljima pije božićnu kavu s đumbirom i nakon toga idu na misu. Iz poštovanja, i njeni prijatelji muslimani, čak i jedna prijateljica budistkinja idu zajedno s njom, a Bartola zauzvrat i njihove blagdane slavi s njima. U crkvi se mise održavaju na četiri jezika; talijanskom, engleskom, turskom i poljskom. Njen muž, u skladu sa svojim blagdanom, prilikom kojega mora učiniti dobra djela, zajedno je s Bartolom ispekao 400 božićnih kolačića, koje su potom dijelili ljudima na ulici. Tako povezuju muslimanski i kršćanski blagdan te poštuju obje tradicije. Bartola je potom podijelila s nama jednu zaista divnu poruku: gdje god da jeste, uvijek možete ponijeti duh blagdana sa sobom. 

    Michaël Green je profesor sa Sveučilišta u Kopenhagenu. Njegovo obrazovanje veže se uz brojne europske gradove: studirao je i doktorirao u Nizozemskoj, usavršavao se i radio na sveučilištima u Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Danskoj te je svakako bilo zanimljivo čuti njegove usporedbe običaja i tradicija u raznim kulturama. Michaël je iz Izraela u kojemu prevladava uglavnom židovsko stanovništvo, koje zapravo nema tradiciju slavljenja Božića. Rekao je da je za Nizozemce glavni je događaj kada Djed Mraz dolazi iz daleke Španjolske na čamcu i donosi darove dobroj djeci, a one zločeste kazni Krampus. Tom prilikom igraju lutriju. Pokloni se daju na Badnju večer, a ne Božić. Tradicija je odlazak u crkvu i okupljanje za obiteljskom večerom. Važan događaj za Nizozemce je dan kada se ljudi oblače u narančastu boju koja simbolizira nizozemsku kraljevsku obitelj. Židovi ne slave Božić, ali imaju blagdane prilikom kojih je pravilo dati dva manja poklona barem jednoj osobi. Jedan takav blagdan je Pesah koji obilježava izlazak Židova iz egipatskog ropstva. Tijekom tog blagdana priprema se jelo sa šest sastojaka, a svaki od tih sastojaka prepričava priču o bijegu iz egipatskog ropstva. Hanuka je jedan od blagdana koji se slavi sredinom prosinca. To je osmodnevni praznik u spomen na ponovno posvećenje jeruzalemskoga hrama, koji je u doba Jude Makabejca oskvrnuo Antioh IV. Epifan. Hanuka označava i svijeću koja ima osam krakova s devetim žiškom u sredini. Slično kao i s četiri svijeće za Božić, za vrijeme trajanja Hanuke pali se po jedna svijeća svaki dan. S tim događajem povezana je i legenda o svjetiljci koja je nastavila gorjeti u Hramu, premda za nju nije bilo dovoljno ulja. Zatim je Michaël pričao o Novoj godini u Rusiji koja se slavi i u Bjelorusiji i Ukrajini, budući da se Božić ne slavi u tim državama i ne pridaje mu se velika važnost, iako Nova godina kod njih nije neradna. U tim državama Božić se slavi 6. siječnja kao i u ostalim pravoslavnim državama. Jelka se kiti, ali ne na Božić već Novu godinu. Na Novu godinu posjećuje se Ded Moroz koji daruje poklone, uglavnom slatkiše, zatim se obitelj okuplja i gleda televiziju jer se obično prenose razni koncerti i u 12 sati njihov predsjednik, premijer održava Novogodišnji govor i otvara se šampanjac. Jede se tradicionalna hrana od mrkve, krastavaca, jaja, graška, mesa i majoneze, i meso sa želatinom.

    Michaël je zatim istaknuo neke sličnosti između židovskih i kršćanskih blagdana. Tako je Uskrs i Pasha održavaju se u slično vrijeme, iako je značenje tih dvaju blagdana potpuno drugačije. Hanuka i Božić također se održavaju u slično vrijeme, stoga neki Židovi za Hanuku kite jelku iako ta dva blagdana također nisu povezana. 

    U Hrvatskoj se također razlikuju tradicije slavljenja Božića i ljudi iz različitih regija spremaju različita tradicionalna jela. Tako se u Istri primjerice spremaju istarske pašte, maneštre, riba ili sarma, pršut, najčešće se jede bakalar na Badnjak, a na Božić i mesna jela. U kontinentalnoj Hrvatskoj spremaju se nešto teža jela poput mlinaca i purice, patke ili guske. Bakalar se također jede na Badnjak, negdje se jedu i riječne ribe hrvatskog područja poput šarana, štuke ili soma, sprema se velik broj kolača posebno na području Slavonije, a sarma se jede za Novu godinu i posebno odojak. 

    Dotaknuli smo se i života tijekom pandemije u kojemu su gosti predavači priznali da im nedostaju putovanja i sloboda, a naša profesorica Nataša Urošević također je istaknula kako joj posebno nedostaju putovanja, ali ova godina ipak nije bila toliko loša budući da se mogla usredotočiti na rad sa studentima, zajedničke konferencije, projekte i publikacije. Svi su istaknuli kako se nadaju boljoj, mirnijoj i sigurnijoj novoj godini, a tome se nadamo i svi mi. 

    Uredništvo bloga zajedno s našom mentoricom i profesoricom Natašom Urošević, želi Vam sretan i blagoslovljen Božić i Novu godinu, budite bolji ljudi, poštujte druge tradicije i kulture kao što to poštuju Ilina, Bartola i  Michaël i hvala svima na suradnji!