MEĐUNARODNI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

 Autori: Bruna Kurka, Matteo Legović 

 Povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, 27. siječnja, profesor Michaël Green sa Sveučilišta u Kopenhagenu održao je gostujuće predavanje za studente Interdisciplinarnog studija Kultura i turizam, u sklopu kolegija Europski identitet - kulturne i političke osnove, Kulturna povijest Hrvatske i Kulturni identitet Hrvatske. Međunarodni dan sjećanja na Holokaust UNESCO obilježava svake  godine u spomen na 27. siječnja 1945., kad je Crvena armija oslobodila preostalih 7.500 zatvorenika nacističkog logora Auschwitz-Birkenau. Dr. Green uvodno je govorio o značenju holokausta, logorima diljem Istočne Europe te svojim precima koji su nažalost doživjeli, neki i na vlastitoj koži, veliku mržnju prema Židovima i pokušaj istrebljenja. Više o značenju Holokausta, antisemitizmu i povijesnim činjenicama, pročitajte u nastavku teksta. 

     Holokaustom se smatra pokušaj istrebljenja šest milijuna Židova, dok na hebrejskome jeziku ta riječ znači katastrofa. Nacistička Njemačka poticala je mržnju i antisemitizam još od 1930., a vrhunac takve politike bila je Kristalna noć 1938., kada su nacisti  polomili sva stakla židovskih radnji u njemačkim gradovima. Antisemitizam se karakterizira kao neprijateljski stav prema Židovima, oblik je rasne, nacionalne, vjerske i socijalne nesnošljivosti koji je u povijesti vezan uz kršenje građanskih i ljudskih prava, raznim oblicima nasilja i progonima. Antisemitizam javio se još u antičko doba, no stereotipi prema Židovima konstruirani su i kroz neka kršćanska učenja, kao posljedic vjerske netolerancije. Prve protužidovske zakonske odredbe postojale su još u Bizantu, no izolacija Židova osobito je bila izražena otkako je 1555. Papa Pavao IV. izdao odredbu prema kojoj su morali stanovati u izdvojenim dijelovima grada - getima. Migracije i progoni obilježili su židovsku povijest. Nakon procvata arapsko-židovske kulture na pirinejskom poluotoku, prvi veći progoni počeli su već u 11. stoljeću u Granadi, a jačanjem katoličke crkve od 12. stoljeća položaj se Židova pogoršao. Veliki val progona Židova iz zapadne i središnje Europe zabilježen od razdoblja Crne smrti (kužne epidemije 1348–49), nastavio se nakon protjerivanja Arapa (1452) i utemeljenja španjolske inkvizicije (1480). Osobito je bio snažan nakon 1492., kada je španjolski kraljevski par Izabela i Ferdinand donio odluku o progonu Židova. Glavnina židovskih izbjeglica s Pirenejskoga poluotoka migrirala je tada u smjeru Osmanskoga Carstva i Apeninskoga poluotoka. Istodobno su izbjeglice s Apeninskoga poluotoka u najvećoj mjeri migrirali prema istočnoj Europi, Levantu i dalmatinskoj obali, dok su se izbjeglice iz njemačkih zemalja naseljavali ponajprije u Poljsku i Litvu. Od ranoga srednjeg vijeka do polovice XVIII. st. položaj Židova u europskim zemljama nije se mnogo mijenjao; u većini oni su bili tek trpljena manjina, plaćali su posebne poreze, bavili se samo određenim, njima dopuštenim zanimanjima, poljodjelstvo ili posjed zemlje nisu im bili dopušteni. S progonima je povezana i pojava zajednica većinom priznatih Židova u protestantskoj Nizozemskoj, kao i sjeverozapadnoj Njemačkoj i Engleskoj. Nakon Francuske revolucije Židovi su se za ravnopravnost izborili   u svim europskim državama osim u Portugalu (tek 1910) i u Carskoj Rusiji (revolucijom 1917). Carski je režim potaknuo nekoliko protužidovskih izgreda i pogroma (1881–82., 1891., 1906–07); najveći val bio je u doba revolucije i građanskog rata (1917–20), kada je bilo ubijeno oko 50 000 ljudi. Ti su pogromi doveli do pojave cionističkoga pokreta i stvaranja Bunda, židovske inačice socijalističkog pokreta. Nakon svakoga progona u Europi pojačavalo se iseljavanje u Ameriku, u kojoj su mnogi vjerski prognanici, osobito protestanti, nalazili utočište (enciklopedija.hr).

     

    Na osnovi rasnog antisemitizma, »znanstveno« formuliranoga na temelju nekih filozofsko-antropoloških teorija XIX. st., nakon izbijanja II. svjetskog rata stvoren je u Berlinu plan o biološkom uništenju Židova i drugih »inferiornih« rasa. Plan je na zahtjev A. Hitlera bio donesen na nacističkoj konferenciji u Wahnseeu kraj Berlina, pod nazivom Konačno rješenje židovskoga pitanja (njemački Endlösung). Dolaskom Adolfa Hitlera na vlast antisemitizam je dosegao još veće razmjere. Učio se u školi, razrađivao u znanstvenim publikacijama te masovno širio među stanovništvom. Antisemitizam se širio i u bivšim državama SSSR-a; Rusiji, Ukrajini, Moldaviji i Bjelorusiji. Tako se u zemljama Istočne Europe nalaze brojni logori, židovska geta i spomen-obilježja na žrtve Holokausta. U Bjelorusiji se nekada nalazio logor Mali Trostenec uz ostale logore; u Poljskoj Majdanek, Auschwitz-Birkenau, Sobibor, Treblinka II., Belzee i Chelmo. Logor je u početku služio za zarobljene sovjetske vojnike tijekom napada nacističke Njemačke na Sovjetki savez no ubrzo je prenamijenjen u logor istrebljenja i smrti Židova koji su živjeli u okolici Minska, a dovedeni su i Židovi iz Češke, Njemačke i Austrije. Procjenjuje se da je u logoru Mali Trostenec ubijeno oko 65 000 Židova. Godine 1941. u klancu na području Kijeva zvano Babyn Jar, u dva dana ubijeno je više Židova nego u bilo kojem njemačkom masakru. Od 29. do 30. rujna ustrijeljeno je 33 771 Židova, danas se na istome mjestu nalazi Memorijalni centar u cilju odavanja počasti žrtvama te promicanju humanizacije čovječanstva.

Babyn Jar Memorijalni centar, Ukrajina, Kijev 

 

 

 

    

Između 1941. i 1944. godine gotovo jedan i pol milijuna ukrajinskih Židova ubijeno je kada je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez. Još uvijek se pokušavaju identificirati mjesta u istočnoj i zapadnoj Ukrajini u kojem su Židovi bili istrijebljeni, a skupni naziv za takvu vrstu nasilja i smaknuća Židova je Holokaust metcima. U Moldaviji se nalazio Židovski ghetto (u ghettu se nalazilo oko 11 tisuća Židova) u Kišinjevu, čiji se ostaci i danas nalaze u Kišinjevu, kao i napuštene Židovske sinagoge i Židovska groblja. 

    U završnom dijelu gostujućeg predavanja gledali su se isječci HRT-ovog dokumentarnog filma Jasenovački momento. Jasenovac je bio najveći hrvatski koncentracijski logor prema ukupnom broju zatočenika i stradalih. Prvi zatočenici bili su dopremani u logore Krapje (Jasenovac I) i Bročice (Jasenovac II), a kasnije preseljeni u logor na Ciglani (Jasenovac III). U sklopu jasenovačkog logorskog kompleksa nalazio se i radni logor Kožara (Jasenovac IV) i kaznionica u Staroj Gradiški (Jasenovac V). Prema procjeni povjesničara, između 1941. i 1945., u jasenovačkim logorima stradalo je između 70 000 i 100 000 Hrvata, Srba, Muslimana, Židova i Roma.

Spomenik Bogdana Bogdanovića Kameni cvijet u Jasenovcu

    Gostujuće predavanje završilo je diskusijom o koncentracijskim logorima u Hrvatskoj te tragičnim sudbinama brojnih ljudskih života. Bitno je upoznati se i s najmračnijim dijelovima ljudske povijesti kako se takvi događaji više ne bi ponovili.