MOJ 'BLUEBERRY HILL' - PLANINARENJE ĆIĆARIJOM DO ŽBEVNICE

AUTOR: Stefano Marinčić

    Planinarenje Ćićarijom predstavlja poseban užitak. Ćićarija je zaista jedinstveno mjesto, gdje se čovjek osjeća miran, siguran ali i poseban, zapravo nekako najbolje ju opisuje pjesma „Blueberry Hill“ odnosno prvi stihovi te pjesme. Zbog toga je poželjno prije početka planinarenja na Ćićariju, odnosno prije odlaska na Žbevnicu poslušati tu pjesmu, koja počinje riječima; „I found my thrill On Blueberry Hill On Blueberry Hill, When I found you”...Zaista, kad se dođe na vrh Žbevnice svatko može osjetiti nešto posebno, prije svega zbog pogleda koji se pruža u svim smjerovima, pogotovo na Trst i Kopar, koji kao da su na dlanu, kao i na bekrajne pašnjake koji podsjećaju na nekakav drugi svijet, protežu se u nedogled i ostavljaju putnika u razmišljanju. Većina današnjih posjetitelja,kako se navodi u knjizi „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ nema pravu predodžbu kako su sve donedavna živjeli stanovnici sela podno padina Učke ili Ćićarije te kako je težak i surov bio život na tim planinama i selima. 

    Zato se tijekom planinarenja na Žbevnicu ili na Korita može zamisliti kako je bilo tim ljudima svakodnevno odlaziti na ispašu ili jednostavno provoditi dane u tim surovim ali prekrasnim krajolicima, koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Za stanovnike Ćićarije i okolnih sela često se govorilo da su najsiromašniji od siromašnih u Istri. Tako je u knjizi „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ o njima pisao u svojim putopisnim doživljajima istraživač i publicist Harald Waitzbauer: „ U mojoj kući nemam ni svjetla ni ulja, ni ogledala, ni češlja, nemam ni križa, ni škrinje, ni papira ni nalivpero, ali ni tintu za pisanje, kao ni stolicu da bih sjeo, nema ni kreveta za spavanje, ni čaše za piće, nemam čak ni tanjura iz kojeg se može jesti, ni stol, na kojem bi jeo, ali ni viljušku, s kojom bih mogao jesti; nemam ni noža za rezanje, ni žlicu kojom se može srkati, kao ni kutljaču kojom bih vadio , nemam ni pokrivača, kojim bih se pokrio, ni plahte kojom bih presvukao krevet, ali ni strunjaču, na koju bi mogao leći“. 

    Prilikom uspona na Žbevnicu pitam se zaista jesu li oni bili najsiromašniji, ili smo zapravo mi ti koji smo siromašni, zbog toga što ne posjedujemo znanja i vještine koje su oni posjedovali: tu svakodnevnu borbu sa surovim životom, ali bez sažaljenja nad samim sobom, mogućnost promatranja tih krajolika oko sebe i življenja u sadašnjem trenutku kojeg u današnje vrijeme svi tražimo, pogotovo oni zatvoreni u četiri zida, koji sad traže pustolovine kako bi se vratili svojim prirodnim korijenima i opet iskusili sebe i suživot sa prirodom. Možda jesu bili najsiromšniji u nekakvom materijalnom smislu, ali imali su nešto što većina na danas nema, a to je sloboda i suživot sa onim što imaš i ne razmišljanje o onome što nemaš. Dakle, za sve one koji se žele uputiti na Žbevnicu, put počinje od sela Brest prema Trsteniku, cesta br. 5014. Odatle treba voziti 2 km do početne točke uspona na Žbevnicu, gdje se nalazi proširenje koje je pogodno za parkiranje automobila. Planinarska staza počinje na makadamskoj cesti, a nastavlja po livadama i po malo oštrijem usponu do hrpta. Kada se iziđe na travnati hrbat treba nastaviti uspon po njemu do samog vrha. Vrh Žbevnice je označen ozidanim kamenim kupom poput stoga sijena, na kojem je natpis “VRH”, zatim „ŽBEVNICA“ te 1014, nadmorska visina. Istaknuto je i da je to točka IPP (Istarskog Planinarskog Puta) te je nedaleko od vrha u kamen ugrađen metalni tuljac sa žigom. 

    Pri planinarenju na Ćićariju svakako je poželjno dobro društvo, dovoljna količina vode i dobra volja te, ako je moguće, plinska kartuša s plamenikom da se može na samom vrhu skuhati kava ili čaj te uživati u pogledu i jednostavno razmišljati i disati jer to je ono što sada svi trebamo.