MORAMO SE VRATITI ISKONU DA BISMO SE VRATILI SEBI

AUTOR: Rikardo Staraj

Dan planeta Zemlje dobra je prilika za promišljanje našeg odnosa prema okolišu, prirodi i samima sebi, ujedno i povod za intervju s Markom Želeom - performerom, glumcem, glazbenikom, animatorom, putnikom, putopiscem, avanturistom, anarhistom, novinarom, filmašem, fotografom, piscem.... ukratko artistom.

Ovaj čovjek s Liburnije svake nam godine donosi iskustva s dalekog Istoka, nastojeći približiti nam kulture, religije, običaje, načine razmišljanja i pokušavajući ih ovdje primijeniti. To naravno kombinira s našom kulturom, vjerovanjima i poimanjem svijeta i stvarnosti. Što se iz svega toga rađa, pokušao sam otkriti u ovom spontanom, izrazito talentiranom i inventivnom duhu, kojemu su paralele i meridijani bliski rođaci, a planeta Zemlja dom, bez obzira na kojem kontinentu podigao svoj pustolovni šator.

Marko je moj prijatelj, s kojim sam proteklih godinama realizirao dvadesetak umjetničkih događanja i performansa. Sudjelovao je i na promocijama mojih knjiga, uvijek pristupajući pjesmama na osobit način. Osim putovanja i ljetnih manifestacija, Marko je jedan od glavnih organizatora i promotora Karnevala na Liburniji, ljubitelj primorskog i istarskog izvornog izričaja, jedriličar koji na svojoj staroj barci s još starijim jedrom kreće po ljetnoj mjesečini, na refulu od pol force, osvajati divlje plaže otoka Cresa gdje hrani svoju dušu. Jer Marko veli: - Moram se maknuti, pa makar i samo do Cresa, kako bih mogao na miru razmišljati, meditirati, sagledati sve izdaleka i to kasnije primijeniti. Svako je putovanje korisno. Svaki puta kad promijenim sredinu, i nakon nekog vremena vratim se doma, želim učiniti mnogo, mijenjati svijet, usmjeriti ljude, otkriti im jednostavnost i ljubav koju neki narodi prakticiraju u svom svakodnevnom životu. Toliko je puno toga oko nas, a mi ne vidimo. Putovanjem i novim iskustvima, spoznajama, mi počinjemo vidjeti, osjećati, mirisati, čuti. I zbog toga su putovanja važna – da očistimo duh i tijelo, pokupimo nove nadražaje i vratimo se kući ispunjeni energijom svijeta. Cirkulacija je važna, makar se ona odvijala i u radijusu od dvadeset kilometara.

Je li teško primijeniti vanjska iskustva u vlastitoj kući? 

Ja ih primjenjujem, miješam ih na mnoge načine. Ne prođe sve, prođe svega nešto, no ipak nešto ostane. Kultura se nije razvijala samo od jedne stvari – utjecaj raznih kultura u prošlosti na ovom području velik je. Običaji i tradicija stvaraju se, a i mijenjaju. Ništa nije stalno. Ne možemo ostati u jednom mjestu. Valja se razvijati. Pa tako primjenom tih novih iskustava, mi se, želimo ili ne, mijenjamo.

Treba li ipak zadržati svoju kulturi i identitet? Primjerice Karneval, treba li njega oplemenjivati, mijenjati, nadopunjavati nečim novim? Kao prvo, važno mi je u svim umjetničkim i drugim aktivnostima zadržati taj naš primorski duh, tu spontanost, igru, smijeh i tugu, bijes i pomirenje. Jer čemu služi Karneval nego da u kulminaciji godine eksplodiramo i iskreno jedan drugome kažemo što nas tišti ili veseli. Kulminacija Karnevala rješava naše odnose. Tu se moramo isprazniti, očistiti, olakšati. Karneval zapravo zadire daleko u prošlost, u plemenske zajednice, poganske religije kada su prvi ljudi ritualnom maski i plesa izražavali svoje najdublje osjećaje prema nekome. To je na neki način purifikacija.

Treba li naš Karneval biti komercijalan, više okrenut turizmu, drugim riječima „montiran“ kako bi kao takav poslužio što boljem komercijalnom plasmanu? 

Maškare moraju ostati ono što jesu – svatko neka to prezentira na svoj način ne razmišljajući da li će to polučiti neki komercijalni efekt. Ako budemo nastojali vrednovati našu izvornost, buditi taj poganski i čak životinjski impuls u nama i tako predstavili turistima ono što mi uistinu jesmo, to će sigurno polučiti rezultate, zainteresirati turiste i privući ih na naše obale. Ne treba ići sistemom: „Napravimo nešto popularno, aktualno i suvremeno, pa će turisti doći“! Aktualnog i suvremenog je pun svijet i turisti gledaju stalno iste predstave. Budimo oni koji će zadržati identitet i to će zasigurno pobuditi interes publike. Zaključno: uživajmo u onome što jesmo, da bi i oni uživali s nama!

No, treba li mijenjati tradiciju? 

Teško mi je definirati taj pojam. Rekao sam da se moramo vratiti iskonu kako bismo bili interesantni. No, primijeniti neka iskustva koja si upio u svijetu, korisno je. Tradicija se mijenja, nadopunjuje, oplemenjuje, nije stalno ista, ali iskon mora ostati iskon i to smo mi. Mi se moramo vratiti Mediteranu, primorskom duhu i izričaju, no to ne znači da moramo kritizirati ako netko jogu prakticira na rivi, a pored njega netko drugi lovi lignje ili svira harmoniku. Svi su dobrodošli ako nose poruku ljubavi.

Vratimo se još malo karnevalu. Stvari je teško mijenjati. Ti si recimo paradu u Opatiji okrenuo prema tržnici. Kako na to gledaju ljudi?

Najprije je bilo pitanja, barijera, negodovanja, no na kraju sam ih uspio uvjeriti da sve mora završiti na tržnici, jer tu je život, kafići, mul, pravi centar grada. Na Slatini se ljudi razbježe, prostor je suviše otvoren, tu su busevi i kreće se. Na tržnici je manje prostora, ali je intimnije, zbijenije, nema baš puno mjesta za „bjegove“, stoga se ljudi ostanu stiskati jedan uz drugoga i veseliti se uz kuhano vino i muziku. Važno je da ljudi ostanu zbliženi i da se zajedno druže. Volio bih da bude malo više spontanosti u tim paradama, bez nekog strogog protokola, onako kroz veselje i smijeh da se prodefilira Opatijom. Valja se udaljiti od uniformiranih, ako želiš, komercijalnih priredbi, a isticati tu našu domaću genetiku. Ma važno je biti prirodan i onda se na kraju sve savršeno posloži. Rijeka je ionako prava komercijalna parada, a ova prigradska mjesta kao što su Opatija, Kastav, Viškovo, Klana, Grobnik, Lovran, M. Draga, moraju gajiti izvorni izričaj. Moramo razlučiti i pomiriti etno i urbanu zajednicu i ni jedna ne smije prevladati. Mislim da se turistički djelatnici ne bi smjeli miješati s pusnim ljudima - treba pustiti Pusnim ljudima da oni uvjetuju kakav će na kraju krajeva ispasti taj naš karnevalski proizvod!

Osvrnimo se još malo na tvoja putovanja. Sudjelovao si na Liburnia Film Festivalu. Na Istoku si snimao dokumentarne filmove? 

Da, bio mi je na festivalu u Ičićima prikazan film, a isječke sam prikazao i na Happeningu u Brseču, čini mi se 2007. godine. Dosta snimam na Dalekom istoku, onako amaterski, ali ipak tome pristupam ozbiljno. Fotografiram, snimam, pišem, osvajam vrhove i ronim oceane, družim se s ljudima i osjećam ljubav. Sudjelovao sam i na Freedom Film Festivalu dokumentarnih filmova u Maleziji. Svijet je fantastično mjesto ako imaš spoznaju o tome. Bio sam kod Sai Babe nebrojeno puta i taj je lik vrlo bitan za mene. Slušam ga i često ponavljam njegovu rečenicu: „God is every name and every form.“ On je dakle samo jedna forma Boga, kao što je bio i Isus koji se jednostavno rodio sa spoznajom. Svako neka barem pokuša spoznati sebe i to je onda dostizanje konačne istine o sebi i svijetu.

Kako se istočnjaci odnose prema prirodi?

Uglavnom su sve nacionalni parkovi i sve vrvi životom. Propagiraju eko-turizam, čuvaju svoje more i otoke, izrazito su ljubazni prema turistima jer, na kraju krajeva, od njih i žive. Tajland je prekrasan, ali je ipak nekako previše „dotjeran“ i nema slučajnosti, kao recimo u Indiji koja je totalna avantura jer nikad ne znaš što će se sljedećeg trena dogoditi. To je ona spontanost o kojoj sam govorio, to prepuštanje filingu, prirodi, jednostavno vremenu.

Streme li istočnjaci prema zapadu? 

Streme. Istok je pod pritiskom globalizacije. Utjecaj zapada vidi se na svakom koraku. To ne možemo zaustaviti, jer nemoguće je razdvojiti materijalno od duhovnog. No, kako bi se na neki način zaštitili od globalizacije, mislim da su nacionalni parkovi ono što vas na neki način limitira u daljnjem iskorištavanju zemlje i njenih resursa. Priroda je važna stvar, ona postaje jedini pravi dragulj u bilo kojoj zemlji svijeta, na neki način ekskluziva koja ima najvišu cijenu. No sfere interesa i novca one su koje određuju i reguliraju zakone, pa tako i zaštićena područja. Nadam se da i među tim ljudima ima onih koji osjećaju puls ove naše planete i u skladu s njenim otkucajima osmišljavaju budućnost.

S Markom možete pričati danima, cijela jedna Kvarnerina ne bi bila dovoljna, no moramo zaključiti. Nemam neko određeno pitanje, pa ti prepuštam da sam zaključiš ovaj naš razgovor na svoj uvijek osobit način.

Citirat ću za kraj mog omiljenog pisca De Mella, autora kojega nosim sa sobom na svim svojim putovanjima i koji mi je otvorio mnoge horizonte kojima sada slobodan kročim. Citat se odnosi na hladnoću u Finskoj ili Rusiji: „Bilo je toliko hladno, da je termometar kojim slučajem bio duži od dva centimetra, bili bi se smrznuli“ Što je De Mello time htio reći? Riječi i termometar su ono što čovjeka zapravo smrzava, a ne vanjski osjećaj hladnoće koji, ako ga mentalno postavimo na pet iznad nule, ustvari uopće ne postoji. Drugim riječima, čovjek sam određuje kada će se predati, odnosno kada će nastaviti hodati dalje....