CHARLES YRIARTE, ISTRA I DALMACIJA

AUTOR: Boris Zorić

Charles Yriarte bio je francuski erudit iz devetnaestog stoljeća, okorjeli Parižanin i Francuz u srcu, koji je ispekao svoj novinarski zanat pišući reportaže za brojne listove i revije – Monde Illustre, Figaro, Vie Parisienne i tako dalje. Bavio se opisivanjem ulične svakodnevice Pariza, ali bio je i strastveni putnik i putopisac – pisao je o Maroku i Firenzi. Pisao je o skulptorskoj baštini Italije, a pod njegovim su se perom i tintom pronašli i obitelj Medici, Francesca da Rimini i Cesar Borgia.

Među svim tim radovima našao se i putopis o Istri i Dalmaciji. Našli smo se na njegovom radaru jer je radije otkrivao nove svjetove izvan zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga, a smatrao nas je uzbudljivijim i, vjerojatno, bližima nego da odluči zapisivati putovanje kroz Afriku. Osim toga, Zapadna je Europa bila znatiželjna u svezi toga kako žive ljudi izvan njihova civilizacijskog kruga. Imali su tako uskogrudne poglede da su među ostalom smatrali da smo „dobri divljaci“, „primitivan narod“, ali i da smo relikti „zlatnog doba“ koje su romantizirali.

Putopis Istra i Dalmacija na prvi pogled izgleda kao zvijer od knjige. Njene su dimenzije velike i mora ju se držati s podlakticama, a zbog svoje je veličine i teška. Zacijelo su koristili jako težak papir za tiskanje. No kad se putopis naposljetku otvori, nakon vrlo informativnog predgovora profesora profesora emeritusa Miroslava Bertoše, slijedi opis njegova putovanja popraćen s brojnim ilustracijama koje je osobno napravio. Talentiran je ilustrator i to su vrijedni prikazi nekadašnjeg načina života na našim prostorima. Njegov stil pisanja miješa znanstveni i umjetnički pristup zbog čega čitanje teksta ide poput ispijanja vode – glatko i tečno. Ne samo da čitate putovanje, vi putujete s autorom.

Zapisivao je sve što je vidio – zgrade, ljude, odjeću, običaje, atmosfere gradova, zemlju između dva grada, način putovanja, dužinu putovanja. Lloydovim parobrodom od Poreča do Pule treba četiri sata dok od Dubrovnika do Boke kotorske putovanje traje sedam i pol sati. Prenoćio je u gostionicama, katkad u hotelu ili hostelu, ali i u kući ili staji nekog dobrog seljaka.

U tekstu se lako može iščitati njegov osobni stav. Za njega su Slaveni samo priprosti seljani koji cijelog života mukotrpno rade za mizeriju. U njima ne vidi preveliku vrijednost. Štoviše, čak ih i žali, gleda svisoka. A zašto i ne bi? On je Parižanin, erudit, on je na ovome putovanju da zapiše njihovo postojanje za zabavu intelektualaca Zapadne Europe. Nema ni visoko mišljenje o Nijemcima i Austrijancima. Prikazuje ih dosta stereotipno – Nijemci su hladan narod koji se ne voli smijati, alergičan je na zabavu i pije pivo. Jedini narod koji prikazuje simpatično jest Talijani, možda jer su dio njegova civilizacijskog kruga, a možda jer ih smatra zaslužnim za sve što je vrijedno spomena i zapisa u toj zaboravljenoj Hrvatskoj.

Rimska arhitektura je umjetnička, njezini ostatci su vrijedni, jedinstveni i unikatni, ali ponekad čak i nju uspoređuje s istom tom rimskom arhitekturom, ali bolje napravljenom, primjerice u Veneciji ili Firenzi. Nijemci samo grade zgrade u kojima mogu raditi, ne grade ništa što će trajati i imati umjetničku vrijednost, no zaboravlja vidjeti u tome da ljudi žive od gospodarstva, ne od gledanja u antički spomenik iz prvog stoljeća.

To je Istra i Dalmacija – komadić povijesti na obali i zaleđu Jadranske obale. Prozor u našu povijest zapisanu rukama stranca. Možda bih vam trebao reći da morate pročitati ovaj putopis? Neću to učiniti, imate svoju slobodnu volju. Samo se nadam da vam je ovaj prikaz  pomogao da se odlučite.