KRATAK PUTOPIS IZRAELOM I JORDANOM: U ZEMLJI OD BOGA

AUTOR: Rikardo Staraj

Otputovao sam krajem rujna u Izrael i Jordan. Dogodilo se to nakon što sam pročitao podosta knjiga o religiji, Kristu, Židovima, Islamu, krenuo sam Izraelu gdje sve je počelo i gdje će, kako govore biblijski spisi, sve završiti. No dok traje, vrijedi to vidjeti, čuti, mirisati, dirati – osjetiti kamen i pijesak po kojem je hodao sam Bog. Onaj naš Isus kog vidimo raspetog u crkvama i kojemu idemo ususret svaku nedjelju na molitvu. Dolje u toj Zemlji od Boga doživjeti ćemo ga, kako bi rekli, „na Ti“, jer se nekako zavukao u svaku poru zemlje, u svaku žilu kamena, u svaki korijen masline, u svakoj je kali, trgovini, crkvi, u pustinji i na plavom sunčanom nebu. Od njega su napravili tisuću vrsta suvenira i sve to uspješno prodaju turistima. Taj naš Bog postao je, kako su ga sedamdesetih godina prošlog stoljeća zvali, Jesus Christ Superstar. On je glavni frontmen te Zemlje od Boga, a u bendu sviraju Muslimani, Kršćani i Židovi. I svi moraju pratiti isti ritam, jer ta glazba privlači turiste i nosi lovu.

(https://punkufer.dnevnik.hr/clanak/putovanja/sto-vidjeti-u-izraelu---637199.html)

Židovi ne priznaju Isusa, a Muslimani su ga proglasili prorokom, no on je Bog od Kršćana, a što je najčudnije, Abraham je otac i jednima i drugima i trećima. To znači da smo svi od istog sjemena izrasli i da smo pod ovim vedrim nebom svi isti. I kad hodaš po tom kamenu i gledaš taj rajski pejzaž Galileje, Mrtvog mora i svu Obećanu zemlju s vrha Neba gdje je Mojsije prvi puta vidio ono što mu je Bog obećao, shvatiš da se cijela povijest i religija može sabrat u jednu jedinu univerzalnu riječ, a to je LJUBAV. I to je ono u čemu je Krist na kraju uspio; Ljubav je Istina svake vjere. Kad diraš Golgotu gdje su ga razapeli, a malo niže grob gdje su ga polegli, pa malo podalje gdje su ga nakon smrti prvi put vidjeli, u srcu ti zavlada veliki mir, jedan božanski osjećaj poslije kojeg ne treba više ništa reći. Što je to, ne znam, ali zato idemo u tu zemlju čudne tišine, zraka koji govori, kamena koji vrišti, vode koja liječi. Bolno sam oko oprao u Galilejskom jezeru i u predvečerje nisam osjećao nikakvu bol. Rekao sam si - vjeruj! I izliječio se.

Na Maslinovoj gori sam zagrlio maslinu na koju je Isus možda položio ruku, poljubio kamen na kojem se molio, u Betlehemu sam dirao zvijezdu gdje se rodio, u Nazaretu bio u kući u kojoj je živio, u Jeruzalemu hodao Križnim putom, bio kod Majke Božje, stao ne kamen sa koga se Sin dignuo Ocu u nebo, sjeo na stepenicu gdje pao je, bio na mjestu gdje je Pilat ruke od grijeha oprao, u zatvoru gdje je Krist tešku noć iskusio i u sobi gdje zadnju večeru kušao je. Preporučio bih svakome da napravi taj sveti hodočasnički put, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju – sa sobom ćete ponijeti dašak tog svetog zraka koji će vam u dom unijeti konačni mir.

Potom smo krenuli za Jordan, kroz pustinju prema gradu uklesanom u stijeni, u Petru koja sedmo je čudo svijeta. Prije Petre otišli smo u Gerasu, rimski grad kog je podignuo car Hadrijan, i pravo je čudo da sve još stoji, jer Rimljani su gradili s velikim kamenjem kako bi zauvijek ostalo Rimsko carstvo. U kazalištu toga grada mogao bih danas predstavu odigrati, hipodromom konje potjerati, a u hramu Dionisa moliti da ti godina dobro vino rodi. Da sam u Gerasi ostao dva dana, gotovo bih u tim rimskim ruševinama smještaj mogao naći, jer sve je ostalo stabilno, samo krovovi nedostaju. No krovovi tamo ni ne trebaju jer toplo je i vedro svaki božji dan. Onda bi se ujutro digao i otišao na rimsku tržnicu gdje su prodavali ribu! Ribarnica – sve to još uvijek tamo stoji, već skoro dvije tisuće godina!

Kad vidiš Petru, poslije možeš i otići s ovog svijeta jer vidio si nešto najljepše i najčudesnije, veličanstveno i nikako usporedivo sa današnjom civilizacijom. Za izgraditi jedan grad u kamenu potrebno je puno srca, volje i vjere. No opet to nije dovoljno, treba imati još nešto više. Kad sam sjeo pred grobnicom faraona, isklesanoj duboko u stijeni, pomislio sam da su uistinu nekad po zemlji hodali bogovi, jer današnji čovjek takvu ljepotu nije u stanju napraviti. Od svakog svetišta na bliskom Istoku uzeo san jedan kamen i ponio ga doma. Na granici su me pitali kamo nosim to kamenje – rekao sam da su to najoriginalniji i najstariji suveniri koje čovjek može dobit badave. Tako sam sa tog zadnjeg putovanja donio komadiće Petre, Jeruzalema, Galileje, Gerase, Ammana, pustinje Izraela i Jordana, Mrtvog mora i Kumrana.

Ono jutro kad sam sjeo u zrakoplov i poletio prema Bergamu, promatrajući tu zemlju htio sam se vratiti, skočiti i pasti na Sveto tlo. Dok san tamo boravio ispunio me neki sveti mir, jedna tišina koju valjda samo u raju spoznaš. Nije čudo što je Isus prizivao raj kada je Galilejska zemlja slika i prilika raja; blagi topli vjetar, sve u cvatu, cvijeća od milijun boja, svih vrsta plodova, jezero, ribe... Kad živiš na takvom mjestu, ako imaš barem malo osjećaja i ljubavi za život, možeš činiti čuda. A kad u sve to udahneš malo vjere, možeš zaista pomicati brda, liječiti bolesne, umnožiti ribe i hodati po vodi. Shalom.