KULTURNA RUTA ISTARSKIM GRADIĆIMA

AUTOR: Martin Milohanović

MOTOVUN

Motovun je općina u Istarskoj županiji, poznata po tome što je to srednjovjekovna utvrda koja je ostala najsačuvanija u cijeloj Istri. Nalazi se na vrhu brežuljka, na 277 metara nadmorske visine. Broji oko 1000 stanovnika, a u sastav općine ubrajaju se i 4 naselja. Općina Motovun smještena je na sjevernom dijelu Istarske županije te je udaljena od mora 20 kilometara. Najznačajnije grane gospodarstva su poljoprivreda i turizam. Motovun je bogat prirodnim te krajobraznim obilježjima, kao i vrijednim kulturno – povijesnim nasljeđem i to ne samo u svojoj općini, već i u susjednim općinama, što značajno pripomaže povoljnostima za održavanje kulturnog, ruralnog i izletničko – rekreacijskog turizma. Motovun je cijeloj Istri i šire poznat po tome što je pun prirodnih ljepota u koje se ubrajaju šume, brežuljci, pogledi, staze i krajobrazi. Upravo je to glavni razlog zbog kojega bi se prirodi u okolici Motovuna trebala posvetiti posebna pažnja. Motovun je kao sačuvana srednjovjekovna utvrda i dan danas pun mnogih kulturno – povijesnih znamenitosti iz prijašnjih stoljeća. Brojne su očuvane povijesne građevine i ustanove na području Motovuna. Po kulturno – povijesnoj vrijednosti svrstane su prema grupi regionalnog, nacionalnog, to jest lokalnog značenja. Njih je važno čuvati i održavati jer su oni nositelji kulturnog i povijesnog identiteta ne jedino u Motovunu, nego i šire. Pogotovo se to odnosi na crkve iz srednjeg vijeka sa glagoljskim obilježjima i uzorcima, kao što su grafiti i slike. Motovun je jedan od najznačajnijih gradova središnje Istre, zbog svog položaja i zbog svojeg veoma važnog kulturnog značaja i identiteta. On predstavlja simbol klasičnog malenog istarskog gradića u unutrašnjosti, sa bogatom poviješću, kulturnom i prirodnom baštinom te brojnim ostalim karakteristikama koji ga u Istri i šire čine prepoznatljivim.

ROČ

Roč je naselje u Istarskoj županiji koje administrativno pripada gradu Buzetu. Nalazi se u sjevernom dijelu središnje Istre, desetak kilometara istočnije od grada Buzeta na nadmorskoj visini od 348 metara te broji nešto više od 150 stanovnika. Originalno je utemeljen kao ilirsko naselje, da bi kasnije prerastao u rimski castrum te se u srednjem vijeku preobrazio u utvrđeni kaštel ograđen zidinama s obrambenim kulama te Velikim vratima i Malim vratima. U 15. i 16. stoljeću, Roč je označavao središte hrvatske pismenosti, nakladništva i tiskarstva temeljenih na najstarijem slavenskom pismu, glagoljici. Bogat je kulturno – povijesnim obilježjima, pa se tu mogu naći mala romanička crkva iz srednjeg vijeka - crkva Sv. Roka koja je u unutrašnjosti oslikana freskama iz 14. i 15. stoljeća. Da je Roč bio glavno središte glagoljaške pismenosti, svakako potvrđuje glagoljski abecedarij, ispisan na zidu crkve Sv. Antuna. Uz naselje Roč vezana je i predaja o prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi – Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine. U Roču se nalazi i replika Gutenbergove glagoljske tiskarske preše koja se može razgledati u Katedri Čakavskog sabora. Posebno važan spomenik glagoljici na tom području podignut je 1977. godine uz cestu od Roča do Huma a zove se Aleja glagoljaša koja je ujedno i projekt Čakavskog sabora. Sadrži brojna obilježja i spomenike od kojih su glavni: Stup Čakavskog sabora, Stol Ćirila i Metoda, Sijelo Klimenta Ohridskog, Vidikovac Grgura Ninskog, Glagoljski lapidarij, Klanac hrvatskog Lucidara, Uspon Istarskog razvoda, Zid hrvatskih protestanata i heretika, Odmorište žakna Jurja, Spomenik otporu i slobodi te Vrata Huma.

HUM

Hum je, kao i Roč naselje u Istri u sastavu grada Buzeta, 14 kilometara jugoistočno od Buzeta i 7 kilometara udaljen od susjednog Roča, na nadmorskoj visini od 349 metara. Broji svega oko tridesetak stanovnika te se često navodi kao najmanji grad na svijetu. Prema legendi, nastao je tako što su divovi od kamenja gradili gradove u dolini rijeke Mirne te tako naposlijetku od malo preostalog kamena izgradili i Hum. Prvi se put spominje u prvim godinama 12. stoljeća, točnije 1102. godine. Gradske zidine su čuvale mjesto od čestih prodora Mlečana i Turaka. Na zapadnim gradskim vratima dva su glagoljaška zapisa. Vrata se svake godine svečano otvaraju na Dan grada Huma. U Humu je do danas sačuvan običaj "biranja župana na leto dan" kad svi muškarci iz župe u gradskoj loži urezivanjem glasova na drveni štap "raboš" biraju seoskog poglavara. Osim što je poznat kao najmanji grad na svijetu, odnedavno ponosno nosi i naziv Grada biske - rakija sa imelom, čija receptura potječe upravo iz Huma i stara je stoljećima. Svake godine krajem listopada upravo u ovom gradiću održava se Smotra rakija gdje se poznati proizvođači rakija iz cijele Istre natječu za najbolju rakiju. Gradić se sveukupno može obići za svega 5-10 minuta.

SVETI LOVREČ PAZENATIČKI

Sveti Lovreč Pazenatički maleni je gradić na području Poreštine, na 202 metara nadmorske visine, oko 12 kilometara jugoistočno od Poreča i nekoliko kilometara sjevernije od prirodnog rezervata Limski zaljev te broji oko 1000 stanovnika. Jedan je od najbolje sačuvanih srednjovjekovnih utvrđenih gradova u Istri. Naselje je dobilo ime po crkvici Sv. Lovre koja potječe iz 8. stoljeća, dok je romanički zvonik uz nju prigrađen u 11. stoljeću, a nalazi se nedaleko naselja - na mjesnom groblju. Kružni oblik naselja potječe još iz prapovijesti kad je na istoj uzvisini bila gradina. Već je u doba Bizanta Lovreč utvrđen bedemima i kulama koje su kasnije u više navrata temeljito obnavljane, a najveći dio danas vidljivih fortifikacija potječe iz doba Venecije kada je u Svetom Lovreču bilo sjedište vojne uprave čitavog mletačkog dijela Istre - tzv. Pazenatik. Gradić ima tipična gradinska obilježja i nastanjeno je od prapovijesti, dok je u rimsko doba cijelo područje bilo sjedište zemljišnih posjeda (zbirka rimskih natpisa u gradskoj loži uz južni zid župne crkve). Već u kasnoj antici počela je rasti aglomeracija obrambenoga značaja, a prvi put se u povijesnim izvorima spominje 1030. U to je doba stekao i samoupravu. Kulturna obilježja kojima Sv. Lovreč raspolaže su dobro očuvana monumentalna Velika vrata koja su ukrašena grbovima dvije obitelji te mletačkim simbolom - lavom sv. Marka koji u ruci drži zatvorenu knjigu u znak da su vrata građena u vrijeme ratova. Prolaskom kroz Velika vrata stiže se na nepravilno popločen trg Plac na kojem se nalazi i stup srama. Trg i danas služi kao mjesto javnih okupljanja. Preko tog trga stiže se do župne crkve – trobrodna bazilika Sv. Martina. U njoj su djelomično sačuvane i uspješno restaurirane do sada najstarije freske u Istri, nastale u 11. stoljeću. To su freske s nizom svetaca u srednjem pojasu sjeverne i južne apside, dok ostale freske potječu iz 16. stoljeća. Ostaci originalnog kamenog crkvenog namještaja izloženi su u lapidariju. Ta je bazilika najočuvanija ranoromanička bazilika u Istri. Također, posjeduje i najstarije orgulje u Istri.

Dvigrad (https://visitkanfanar.hr/atrakcije/dvigrad/) 

DVIGRAD

Dvigrad je smješten u Limskoj dragi, dubokoj udolini koja se proteže od Limskoga kanala do Pazina. Samo je naselje smješteno na koti 150-175 metara nadmorske visine, a danas se mogu razgledati ostaci. Ruševine srednjovjekovnog grada Dvigrada najvažnije su i najpoznatije kulturno dobro Općine Kanfanar. Naziv „Dvigrad“ upućuje na postojanje dva dijela grada (Moncastel i Parentin) koja su se još od 9. – 10. stoljeća spominjala kao jedinstveni grad. Zajednički je naziv ostao i nakon propasti kaštela Parentin, kada je ostao samo Moncastel. Zahvaljujući izvanrednom strateškom položaju, blizini vode i obilju plodnoga tla, područje je bilo naseljeno još u prapovijesti, a krajem 6. stoljeća počele su ga naseljavati i prve slavenske skupine. U povijesnim se izvorima Dvigrad prvi put spominje 879. godine kada umjesto pulske biskupije jurisdikciju nad dvigradskom crkvom dobiva akvilejski patrijarhat. Godine 1381. Mlečani su spalili Dvigrad i poklali stanovništvo, a moći iz bazilike Sv. Sofije odnijeli u Sveti Lovreč Pazenatički. Vlast nad Dvigradom Mlečani su preuzeli 1413. godine. Pod mletačkom je vlašću Dvigrad napredovao, no već potkraj 15. stoljeća dolazi do epidemije kuge, a uskoro i malarije. Oko 1630. godine grad je gotovo potpuno napušten. Godine 1714. godine u obližnji je Kanfanar preseljena i dvigradska župa što je značilo i konačan kraj Dvigrada. U Dvigrad se ulazi kroz gradska vrata koja i danas stoje, te se stiže u dio grada koji je bio zaštićen prvim pojasom gradskih zidina. Grad je opasan dvostrukim obrambenim zidinama unutar kojih su očuvani ostaci više od 200 zdanja. Središnjim dijelom naselja dominira crkva sv. Sofije koja je izgrađena u nekoliko faza. Tijekom vremena svetišni je prostor nadograđivan i dobiva tri upisane polukružne apside, a crkvu se oslikava freskama. Ispred crkve nalazi se gradski trg u blizini kojeg se nalaze i najznačajnije zgrade Dvigrada – gradska palača na istočnoj strani i prostori koji su pripadali kaptolu na zapadnoj strani. Zapadno od bazilike nalazi se niz prostorija u kojima je bila smještena vojna posada. U jugozapadnom se dijelu naselja nalazila obrtnička zona, a ostali dio čine stambeni prostori.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi