NESTVARNE LJEPOTE SLOVENSKIH JULIJSKIH ALPI: ZELENCI I JEZERO JASNA

AUTOR: Vedran Juričić

“U Europi nisam vidio ništa ljepše,” - britanski kemičar i izumitelj Sir Humphry Davy o ljepotama Savske doline, njezinim vodopadima i jezerima.

Ahhh, Slovenija… kao autohtonom Umagežu, ova susjedna zemlja mi je još od djetinjstva bila sinonim za “dobru špežu” u Kopru, ali zasigurno i za mnogobrojne divne jednodnevne izlete na koje su roditelji, moju sestru i mene, vodili još od najranijeg djetinjstva. Živopisni i karizmatični gradovi poput Ljubljane, Maribora i Pirana; geomorfološki “raj” Škocjanske Jame i Postojne s dvorcem na litici Predjama; simpatična alpska sela na Velikoj planini i u Logarskoj dolini; nezaobilazna jezera Bled i Bohinj; Nacionalni park Triglav; dolina Soče… Svi su ti fascinantni lokaliteti već odavno prekriženi na listi mjesta koje treba doživjeti.

Međutim, nedavno sam na jednom portalu za putovanja naišao na kratki osvrt o Prirodnom rezervatu Zelenci i jezeru Jasna i oduševio se viđenim. Kako je mojoj familiji to promaknulo? Kad je moja sestra proteklog Uskrsa napokon došla u posjetu iz Amerike, nakon dvije godine pandemije koronavirusa, odmah se ukazala idealna prilika da to ispravimo!

Naša idlična avantura započela je u 8 sati ujutro, 20. travnja, kada smo se automobilom, moji roditelji, sestra i kujica Naya uputili prema Julijskim Alpama. Vožnja autocestom iz sjeverozapadne Istre traje otprilike dva i pol sata. Odmah po dolasku, u gostionici Zelenci pokraj parkirališta, pojeli smo sendviče i popili dobru kavu. Ipak se treba okrijepiti i razbuditi prije šetnje od 6,3 km prema jezeru Jasna. Iznenadili smo se kad nam je konobar rekao kako nas od bistre čarolije Zelenaca dijeli samo 5 minuta ugodne šetnjice kroz šumu…

Jezero Zelenci nalazi se odmah iza sela Podkoren s južne strane glavne ceste. U ovom rezervatu prirode udomaćile su se mnoge zanimljive biljne vrste, među kojima i rosika mesožderka, a među životinjama su bogato zastupljeni vodozemci i ptice gnjezdarice.

Leži na sjevernom rubu Triglavskog nacionalnog parka, na jugu ga okružuju šumoviti Vitranc, a na sjeveru Karavanke. Močvara s kanalom Drni, duga je oko 1200 metara, prosječno široka 150, u najširem dijelu ima oko 200 metara, a u najužem dvadesetak. Na krajnjem zapadnom dijelu močvare nalazi se smaragdno zeleno jezero, iz kojeg vriju izuzetno čisti i hladni izvori kroz sloj jezerske krede, što vodi daje karakterističnu plavozelenu boju. Zbog svoje boje, jezero je s močvarom dobilo ime Zelenci, koji se zimi ne smrzavaju, već im je stalna temperatura tijekom cijele godine oko 6°C. Zelenci i okolica su 1992. godine proglašeni rezervatom prirode općine Jesenice, a 2000. godine su postali dijelom Nature 2000 - ekološke mreže zaštićenih područja na području Europske unije.

Zanimljivo je kako se upravo u jezeru Zelenci nalazi izvor Save Dolinke koja se 45 km nizvodno pridružuje Savi Bohinjki, s kojom zajedno tvori Savu, najdužu slovensku rijeku, koja, znamo, kasnije svojim najdužim tokom teče kroz Hrvatsku sve do svojeg ušća u Dunav, u Srbiji.

Do jezera i močvarne okolice se može prošetati posebnim drvenim pješačkim mostićem, tako da se uopće ne ugrožava priroda.

Nakon što smo se dovoljno nadivili i poslikali Zelence, nastavili smo kratku šetnjicu borovom šumom do cestovnog raskrižja između Rateča i Podkorena. Cesta predstavlja koruški dio poznate bicklističke rute “Alpe-Adria Trail” koja započinje u Salzburgu (Austrija), a završava u Gradu (Friuli-Venezia Giulia, Italija), protežući se sveukupno 415 km.

Krenuli smo u smjeru Podkorena, šećući sve do Kranjske Gore. Stotinjak metar od nas, s lijeve strane, pratia nas je automobilska cesta, no na nju uopće nismo obraćali pažnju jer je s naše desne strane bila rapsodija ljepote koruških pašnjaka i planinskih vrhova Julijskih Alpi prekrivenih bijelim pokrivačem. Malo je reći kako je i Naya uživala.

Nakon otprilike sat vremena, dolazimo do Kranjske Gore, koja nam se doima pomalo usnulom. Ipak je radni dan, gotova je skijaška sezona, dok su pripreme za ljetnu sezonu koja počinje u svibnju u punom jeku. Stoga je tek nekolicina restorana i suvenirnica otvoreno. Iz Kranjske Gore smo dalje, uz potok Pišnicu nastavili u smjeru Vršiča, najvišeg cestovnog prijevoja u Sloveniji, s kojeg se već počelo nazirati očaravajuće jezero Jasna.

Na pješčanoj obali sa sitnim kamenčićima modrog jezera Jasne, koje kao ni Zelence ne ispuštaju iz naručja impresivni vrhovi Julijskih Alpi, dobrodošlicu nam je poželio brončani kozorog. Dotični je prava atrakcija, posebice među malom djecom, stoga je potrebno mnogo strpljenja kako bi se fotografirali s njim.

Područje oko jezera nudi lijepe staze za šetnju s kojih puca savršen pogled na Jasnu u kojoj se za lijepih, sunčanih dana zrcale dramatične planine. Od prije koju godinu, kada su Slovenci uredili područje oko jezera, počelo je i više posjetitelja kraj njega provoditi vrijeme. Bolji pristup jezeru, plaže, nekoliko estetski privlačnih kafića (primjerice, u obliku iglua) u kojima možete popiti kavu ili pojesti sladoled zaokružili su turističku ponudu. Osim za kupanje i sunčanje, Jasna je popularno odredište i za ribolov, pa tko želi, može iskušati sreću.

Slijedi ugodna kratka šetnja oko dva mala umjetna jezera u kojima se susreću potoci Velika i Mala Pišnica i obiteljsko fotografiranje sa stricem Vitrancom. Nakon što smo ju nekako uvjerili da patke koje neometano krase jezera ostavi na miru, Naya se u međuvremenu također relaksira, kupajući u jezeru, što razumljivo nije smjela učiniti u Zelencima.

Sestra i ja uspješno nagovaramo mamu na adrenalinski prelazak preko visećeg mosta koji se uzdiže 30 m nad sutjeskom Pišnice na izbočini Baba. Naravno, tatu smo zaposlili da fotografijom ovjekovječi naše “ludiranje” na mostu. 😊Vraćamo se, dijelom šumom, a dijelom cestom prema Kranjskoj gori. Prošlo je već 15 sati, nakon višesatne šetnje na svježem planinskog zraku i tog adrenalina, zaslužujemo dobro prezalogajiti, zar ne? Poslije malčice neočekivanog vrludanja po Kranjskoj Gori u pronalasku otvorenog restorana s terasom, savjet jedne simpatične Goranke koja radi u suvenirnici nas dovodi do restorana i pizzerije hotela Kotnik, u samom centru gradića.

Smještamo se na terasi koja je gotovo kompletno prazna jer je ipak pomalo već prohladno, kad nam se konobar iznenadno obrati: “Dobrodošli, lahko pas gre noter, ni panike.” Eto, pet zvjezdica su već dobili, i prije nego što smo uspjeli uživati u preukusnim mesnim specijalitetima i pizzama koje nude. Moj izbor je pao na pizzu San Daniele koja je ime dobila po istoimenom pršutu, a talijanski sir burrata na njoj se zaista pokazala kao pravo otkriće. Za prste polizati! 😊

Nakon tako ukusnog i obilnog objeda, povratak nazad prema Zelencima nije instantno lagan, ali već spomenta planinska idila Alpe-Adria Trail-a s koje nam ozdravljaju mnogi nasmijani biciklisti, predstavlja itekako odličnu motivaciju. Nakon sat i 20 minuta umjerenog hoda, prije konačnog okrijepljenja uz toplu čokoladu u istoj gostionici s početka puopisa, tata, Naya i ja ne se ne možemo suzdržati da ne bacimo posljednji pogled na Zelence još jednom, iako je vrijeme za razliku od jutros, pomalo oblačno. Toliko nas je šarmirao taj pravi alpski emeraldni dragulj!

Veoma umorni, ali sretni i zadovoljni sjedamo u auto. Vraćamo se doma u Umag, s malom pauzom za shopping i legendarni sladoled u Supernovi u Kopru, kao u neka dobra stara vremena, davno prije korone. U autu dobar dio puta svira Lordein posljednji album Solar Power.”Grateful for this offering and all the living things under the sun, under the sun”. Zaista, još jednom uvjereni kako bajkovita Slovenija i više nego zaslužuje nositi riječ ljubav u imenu svome, prezahvalni smo za još jedan nezaboravan i opušteni dan, proveden u njezinoj predivnoj prirodi.

Do sljedećeg puta, na svidenje! 😊