RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE PETRA HEKTOROVIĆA

AUTORICA: Nikolina Josipović

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ribanje_i_ribarsko_prigovaranje

Petar Hektorović je hrvatski renesansi pjesnik i humanist rođen na Hvaru 1487. godine. Obitelj mu je bila ugledna vlastelinska, a on je sam često pisao na latinskom i talijanskom. U Hvaru je bio član Velikog vijeća, a kratko vrijeme je živio i u Splitu. Njegove poslanice i brojna dopisivanja su tad bila vrlo popularna književna vrsta, koja su prikazivala realnu vezu među osobama iz javnog i umjetničkog života od Splita do Dubrovnika. Četiri godine prije smrti, odnosno 1568. godine napisao je „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, koje je bilo upućeno Jeronimu Bartučeviću, bitnoj osobi iz hvarskoga javnog života.

To se djelo smatra jednim od najoriginalnijih djela hrvatske književnosti renesanse. Smatra se de se cijelo putovanje u djelu odvilo 1555. godine, jer je Hektorović na kraju djela osvrnuo na 14. siječnja 1556.

Mjesto radnje ovog djela je Jadran i jadranski otoci, a tema djela je putovanje renesansnog čovjeka u pratnji ribara koji zajedno uživaju u prihodi i svijetu. Sama radnja je podijeljena na tri dana. U prvom danu priča započinje uvodom Jeronimu Bartučeviću, kojem se pripovjedač obraća s velikim poštovanjem te odluči ići na odmor tri dana kako bi zaboravio na sve obveze. Sa sobom povede i dva najbolja hvarska ribara, Paskoju Debelja i Nikolu Zeta. Plovili su do Ploča i rta Kabla, ali se radi ljetnjeg vjetra s mora odluče jedriti dalje. Dolaskom u Hvar se odluče večerati i tom prilikom postavljaju zagonetke kako bi razveselili pripovjedača i skratili vrijeme. Nakon večere su prošetali Hvarom te otišli rano spavati.

Drugi dan su se zaputili prema Šolti i putem pjevali bugarštice, narodne pjesme dugoga stiha. Nakon što su završili s pjevanjem su postavili večeru te je Zet otišao kupiti sve što im je bilo potrebno te su se nakon njegova povratka uputili na Nečujm. Svi su se zaželjeli vina, a kad ga nisu mogli pronaći su se svi posvađali, ali ubrzo i pomirili. Cijelo su vrijeme pričali razne anegdote i dosjetke, a nakon što je palo sunce pripremili su večeru i otišli na spavanje.

Treći dan su pustili sidro kako se brod ne bi razbio te su otišli u crkvu. Prošetali su do luke gdje su vidjeli sav ulov te su plovili dalje do uvale Šumpljivena. Nakon što su sreli poznatog pripovjedača sa Starog Hvara na poklon su dobili ribu, a zauzvrat su poklonili voće iz Splita. Krenuli su ponovno ploviti i pripovijedati o starim vremenima, a pripovjedač im govori kako će se htjeti češće tako družiti. Nakon povrataka kući su podijelili ribu te se veselo pozdravili.

Zaključak o ovom djelu je kako je ono zaista bitno za hrvatsku prošlost jer je na jedan neobičan i za to vrijeme inovativan način napisano. Koliko je važno, najbolje govori to da se redovno nalazi na popisu obveznih lektira u školi. Samo je djelo pisano čakavicom, što je možda problem za djecu jer je teško shvatiti što je zapravo poručeno svakim stihom. Ono što je pohvalno je to što je Hektorović prilikom pisanja koristio jednostavne izraze koji su dosta slični tadašnjem govornom jeziku. Na taj je način ostalo upisano u povijesti i zapamćeno kao jedno od najstarijih tiskanih djela hrvatske književnosti.