JADRANSKA KUPALIŠNA BAŠTINA
AUTORI: Bruna Kurka, Matteo Legović
Muzej turizma jedini je takav specijalizirani muzej, koji prikuplja, obrađuje, pohranjuje, čuva i prezentira hrvatsku turističku povijest i baštinu. U proteklih četrnaest godina koliko je otvoren, prikupljeno je 8.000 predmeta, organiziran je cijeli niz izložbi od kojih je jedna od najsposjećenijih bila upravo izložba Jadranske kupališne baštine. Izložbi je prethodilo iscrpno istraživanje, prvo kvarnerske kupališne obale, a zatim i ostalih dijelova hrvatske obale.
Gradnjom kopnene i pomorske prometne infrastrukture u 19. stoljeću razvija se balneologija, koja dokazuje ljekovitost i blagotvornost prirodnih resursa: mora, sunca, zraka i pijesaka. Mnogi od poznatih balneologa boravili su u Opatiji, koju su preporučali kao destinaciju izvrsne klime, a u prilog joj je išla i blizina srednjoeuropskih zemalja. Time se Opatija počela ubrzano razvijati te je početkom 20. stoljeća imala 12 sanatorija različitih vrsta. S razvojem turizma počela su se osnivati i Društva za poljepšanje i pošumljavanje mjesta, a najstarije je Higijeničko društvo Hvar (1868. godine), čiji je cilj bio uređenje grada, parkova, perivoja, uspostavljanje urbane infrastrukture. Ta društva mogu se smatrati pretečom današnjih turističkih zajednica. Kruna rada spomenutih društava bila je izgradnja kupališta, pored onih izgrađenih od strane Austrijanaca (kupališta u Opatiji, Crikvenici) i Mađara.
Postojale su karte i žetoni za ulazak na kupališta, koja su predstavljala važan dio društvenoga života. Bila su opremljena fotografskim i frizerskim radnjama, organizirane su sportske aktivnosti i natjecanja. U početku razvoja kupališta, muške i ženske plaže bile su odvojene ili se kupalo ''na sat'', odnosno u točno određeno vrijeme za žene i muškarce. Kupališna baština (barem dio) sačuvana je i danas, pa se tako u Lipovici nalazi malovolumensko kupalište (za jednu obitelj). Osim monovolumenskih kupališta postojala su i kupališta za više ljudi, a najraskošnija su bila tzv. paviljonska kupališta. Zatim su postojala i vojna kupališta (kupalište Valkana u Puli), a upravo su vojna kupališta i najstarija jer su vojnici morali naučiti plivati. Kako smo čuli od gostujuće predavačice, najstarije kupalište za turističke namjene je kupalište Angiolina iz 1884. godine, iste godine izgrađen je i hotel Kvarner, i to u samo 10 mjeseci.
Tipičan primjer gradskog kupališta je kupalište Kvarner u Rijeci kojega danas više nema. Na tome se kupalištu nalazilo čak i kazalište i bila su organizirana razna događanja. Kupalište u Baški primjer je hotelsko-kupališnog objekta, kao i hotel Jadran na Sušaku. U Puli se također osim vojnih kupališta nalazilo i mnoštvo drugih, poput kupališta Stoja (1936. godine) ili kupališta Saluga na Brijunima (1910. godine), koje je funkcioniralo u sklopu Kupelwieserova projekta promocije Brijuna kao lječilišne (klimatske) destinacije. Poznata su i kupališta u Poreču (gradsko kupalište Rivijera) i u Slatini. U Crikvenici su postojale hrvatske i mađarske banje zbog velikog broja mađarskih turista, zatim kupalište na Cresu, Malom Lošinju. Specifično kupalište na otoku Susku posebno je jer je izgrađeno na pješčanim dinama na kojemu su društvene norme i pravila bile nešto manje stroge. U Zadru je postojalo nekoliko kupališta; najstarije je Rajčević (1888. godine) s gradskim i vojnim kupalištima, a na Brodarici se nalazio čitavi kupališni kompleks. Poznato je i danas popularno kupalište Bačvice u Splitu.
Kupališna baština zanimljiva je i zbog toga što ona dijelom danas više ne postoji, a samo neka od sačuvanih kupališta su: kupalište na Hvaru, Jadrija u Šibeniku (privatne kupališne kabine), Senju i Svetom Jurju. Jedino što preostaje su rijetki arhivski tiskani materijali, fotografije, razglednice i predmeti iz ovoga vrlo živopisnoga doba u povijesti turizma Hrvatske. U drugom dijelu gostujućeg predavanja dr. Mirjana Kos-Nalis predstavila je proces nastajanja izložbe, što će nam biti izuzetno korisno u kreiranju virtualne izložbe na temu hrvatskih povijesnih lječilišta.
Primjedbe
Objavi komentar